Izvještaj Evropske komisije o napretku Ukrajine u pregovaračkom procesu potvrdio je pozitivne pomake u reformama, međutim, odnosi sa Poljskom ostaju kompleksni, pri čemu istorijska pitanja, poput Volinjske tragedije, predstavljaju značajan izazov koji može uticati na buduće pregovore o članstvu.
Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Evropska komisija objavila je ažurirani izvještaj o napretku zemalja kandidata za pristupanje EU. U izvještaju se navodi da je Ukrajina dovršila sve preostale korake navedene u zaključcima Evropske komisije iz 2022. godine. Ovogodišnji izvještaj je pozitivan za Ukrajinu i ne sadrži ocjene koje bi spriječile otvaranje klastera pregovora o pristupanju Ukrajine EU.
U izvještaju je posebno naglašen značaj Zakona kojeg je potpisao predsjednik Ukrajine u maju 2024. godine, koji je značajno povećao transparentnost lokalne samouprave, kao i ratifikaciju Rimskog statuta. Evropska komisija je pozitivno ocijenila Mapu puta za podršku obnavljanju pluralističkog, transparentnog i nezavisnog medijskog prostora nakon prestanka vanrednog stanja. Ukrajina uzima u obzir preporuke Evropske komisije u vezi sa televizijskim maratonom „Jedinstvene vijesti“ i ističe da će podrška ovom formatu prestati nakon završetka vanrednog stanja.
Visoki predstavnik EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Žozep Borelj potvrdio je da Ukrajina nastavlja da promoviše neophodne reforme za pridruživanje EU. Ukrajina se nadala da će se nakon šestomjesečnog mađarskog predsjedavanja i blokiranja ukrajinskog napretka u pregovorima sa Evropskom unijom oko otvaranja 35 pregovaračkih poglavlja, od 1. januara 2025. godine, odnosno s početkom poljskog predsjedavanja EU, stvar konačno pokrenuti, ali čujemo aktivne pozive mnogih uticajnih poljskih političara da blokiraju pregovarački proces s Ukrajinom dok se ne riješi pitanje ekshumacije poljskih žrtava Volinjske tragedije.
Neko iz tajne preporuke Kremlja stavio je pitanje istorije na štit svih poljsko-ukrajinskih odnosa. Podsjetimo, ovi događaji se uglavnom odnose na 1943–1944, za vrijeme fašističke okupacije, iako je bilo tragičnih posljedica i nakon toga, do 1947–1948. U nekim materijalima se čak spominje i kao ukrajinsko-poljski rat. A u ratu ima mrtvih, ranjenih, strijeljanih, spaljenih koliba i kuća.
Činilo se da je ovoj temi još ranije veliku pažnju posvetilo političko rukovodstvo dviju zemalja kako bi se izgladile suprotnosti i konačno pomirile dva naroda. Međutim, 2016. godine, dva doma poljskog parlamenta – Senat i Sejm, priznali su Volinsku tragediju kao čin genocida i nazvali je ništa drugo nego Volinjski masakr, a Sejm Poljske je 11. jula 2023. usvojio rezoluciju o obilježavanju sjećanja na žrtve Volinjske tragedije, u kojoj se navodi da bi poljsko-ukrajinsko pomirenje trebalo da uključi „priznanje krivice“.
Moskva je dugo i sistematski radila na zaoštravanju poljsko-ukrajinskih odnosa, shvatajući moć ovog političkog i vojnog tandema, provocirajući neke poljske političare da eskaliraju odnose s Ukrajinom, što znači da Kijev treba odvratiti ne samo od borbe protiv ruske vojske i kremaljske informacijske agresije, već i od rješavanja teških problema istorijskih pitanja sa Poljskom. Moskva je preko svojih agenata uticaja među poljskim radikalima uspjela da blokira poljsko-ukrajinsku granicu na duže vrijeme. A ovo je glavni trgovinski i vojno transportni koridor Ukrajine tokom rata. Kremlj ispod stola podstiče Poljsku da iskoristi tešku situaciju u Ukrajini.
Međutim, veoma je važno znati zašto se tragedija dogodila. Jer ovo pitanje potpuno uništava mistifikaciju događaja u Volinju sredinom četrdesetih godina prošlog vijeka. Čini se da neko ne želji da sazna zašto Ukrajinci Volinije počinju oružanu borbu protiv lokalnih Poljaka – oštar međuetnički sukob sa značajnim žrtvama – i to više na poljskoj strani. Dakle, samo podsjetimo, 1943. postao je jasan budući poraz Trećeg rajha u Drugom svjetskom ratu i postavlja se pitanje šta će se dogoditi nakon deokupacije Volinjske teritorije od nacista.
Za poljsku vladu u egzilu nema sumnje u povratak ove teritorije Poljskoj, jer ju je zauzela u skladu sa Riškim ugovorom iz 1921. godine sa Sovjetskom Rusijom. Prema ovom ugovoru, Moskva je nakon rata sa Poljskom 1920. godine predala Varšavi veliki dio ukrajinske teritorije. Ukrajinci se uopšte nijesu pitali. Varšava je odlučila da promijeni etnički sastav anektiranih ukrajinskih teritorija, posebno Volinja, tako što će tamo preseliti veliki broj poljskih vojnih penzionera i njihovih porodica. Odnosno, ovaj proces je započeo u Volinju dvadesetih godina i nastavio se tridesetih godina prošlog vijeka.
A neposredno pred početak Drugog svetskog rata, poljska vlada je razvila plan za potpunu deukrajinizaciju Volinije i demonstraciju da je ova regija navodno bila poljska od pamtivijeka, što je potpuno u suprotnosti sa istorijskom stvarnošću. U očima lokalnih Ukrajinaca, hiljadugodišnje ukrajinske teritorije Volinja ne bi trebalo da dožive još jednu polonizaciju nakon odlaska Nijemaca. Varšava je iznijela ovu ideju na osnovu činjenice da su ove teritorije bile dio Poljske nekoliko vijekova. To je istina, ali to su istorijski ukrajinske zemlje koje je dobila Poljska nakon Lublinske unije 1569. godine.
Da li je to opravdanje za ubistva poljskog stanovništva? Naravno da ne. Ali da li bi to moglo da izazove međunacionalni sukob – sto posto da. Uprkos činjenici da je tokom Volinskih događaja mnogo miroljubivih ukrajinskih ljudi poginulo od posljedica vojnih napada naoružanih poljskih jedinica na ukrajinska sela.
U sadašnjem obliku, Evropska unija postoji od 1. novembra 1993. godine. Bilo bi iznenađujuće da, nakon 31 godine postojanja, bilo koja od država članica iznese svoje istorijske tvrdnje kao uslov odricanja od blokiranja ulaska nove države u EU. Istorija Evrope je istorija ratova. Svaka od zemalja kontinenta može iznijeti zahtjev istorijske prirode drugoj susjednoj državi. Ali to se ne radi, jer vodi u ćorsokak. Ukrajinsko-poljski odnosi sigurno ne moraju da idu tamo.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR