Krš(t)enje Javnog servisa

Za Antenu M piše: Mirjana Kostić

Od kako je prije koju godinu u pohodu oslobodilaca Boris Raonić postao bog i batina i nezakonito prisvojio Radio-televiziju Crne Gore, program tzv. Javnog servisa svakodnevno nudi obilje sadržaja ideološki usaglašenog sa željama i ciljevima vladajuće prosrpske većine. Baš po ukusu Miluna Zogovića i njemu sličnih.  Ključne pozicije u toj medijskoj kući zauzeli su “pravovjerni”, a svi koji su pominjali novinarske slobode i etiku, crnogorski jezik, istoriiju ili, ne daj bože, Crnogorsku crkvu – gurnuti su u zapećak.

Od kad se Televizija prolitijašila, Srpska pravoslavna ckrva i njeni miljenici dobili su povlašćeni status u programu Javnog servisa jedne sekularne države. Memorisan je i precizan datum sklapanja pakta Crkve i Televizije. Petog oktobra 2021. godine, na samom početku Raonićevog prvog nezakonitog mandata, zajedno sa desantnim ustoličenjem Joanikija na Cetinju, obavljeno je i krštenje Javnog servisa, koji je, podsjetimo, po slovu Zakona vlasništvo svih građana.  Pa i onih na Belvederu, za koje je ta ista Televizija lažno tvrdila da su pucali na policiju. Od tada su krenuli direktni prenosi upokojenja, ustoličenja, procesija, liturgija, popovi Srpske crkve u Crnoj Gori postali su komentatori i kompetentni sagovornici za sve društvene teme, a prekrajanje i falsifikovanje ne samo prošlosti već i sadašnjosti, svakodnevni zadatak novopostavljenih kadrovika.

Zato niko danas nije posumnjao da je greškom nabasao na kanal Radio-televizije Srbije iz najgorih dana, ili premotao program tamo neđe do 90-ih prošlog vijeka, kada je u Jutarnjem programu nakon najave “lijepog priloga” na malom ekranu, bože sabrani, bljesnulo njegovo preosveštenstvo Joanikije u društvu Matije Bećkovića, Andrije Mandića i ostale bratije. A sve u čast dodjele nagrade “Izviiskra Njegoševa” Gojku Đogu u sred Sabornog hrama u Podgorici. Besjednici nijesu štedjeli riječi hvale za pjesnika čija riječ “svijetli u srpskom narodu i srpskom jeziku”, Javni servis nije žalio vriijeme ustupljeno za skrnavljenje crnogorskog identiteta, a ni sam laureat nije se ustezao da Njegoševom narodu kao cilj odredi “veliki plamen slobode vaskolikog srpstva”. Podužom minutažom priloga i izborom poruka sa sabornog okupljanja zasigurno su bili zadovoljni svi koji se nadaju da će nadživjeti crnogorsku naciju.

Ta morbidna nada promoviše se, čas otvoreno, čas traljavo spakovano, više od tri godine kroz programe Javnog servisa. U sjenci stalnih skandala oko nezakonitih mandata Borisa Raonića, koji ispade jači od vaskolikog pravosuđa, promiče zatrovan program trajno opasan po zdravlje crnogorske države i njenih građana.