Laž je Milojkov lični interes

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Godine i dalje počinju januarom, a svaki javni nastup aktuelnog režima počinje i završava lažima. Sve u vezi s onima koji su Crnoj Gori poput antičkih junaka i podvižnika 2020. konačno donijeli demokratiju i slobodu, zaudara na laž. Bez obzira na to koje od lica u ovoj beketovskoj drami progovara.

Iz njihovih usta izlaze vulkani laži. Saveznici jednako lažu, samo ih manir obmane i manifestacija laži razlikuju jedne od drugih. Sve ostalo je isto. Svi bez izuzetka kleče pred beogradskim voždom Aleksandrom. Svi bez izuzetka i s istom poniznošću ljube ruku srpskog patrijarha Aleksandra. I dok se nadmeću u sluganjstvu, oni lažu.

Lažu za medalju, ili orden „Srpske zastave“, ili, recimo, onaj „Sretenjski“? Usred haosa u koji Crna Gora iz dana u dan tone, oni naročito lažu. Što veći haos, to više laži. Jer, valja zatrpati posljedice nepočinstava. Tako je prije nekoliko dana premijer Spajić, u namjeri da zabašuri ambis u kojem je Crna Gora, po ko zna koji put reciklirao omiljenu laž avgustovskih heroja, o kojima će možda bogougodna narikača Danica Crnogorčević jednom ispojati i pjesmu. Spajić je javno kazao, a nije trepnuo: „Ja nisam diktator, nisam Milo Đukanović. Ovo je demokratska vlast koja se ne miješa u rad sudskih organa”.

Jedina istina u Spajićevom iskazu je da on nije Milo Đukanović. I zaista nije. Niti će ikada biti. Sve ostalo je laž. O kakvoj to diktaturi bunca osvjedočeni lažov, takoreći – povratnik u laganju, koji je lagao da će nova aviokompanija koštati 0 eura; koji je lagao o srpskom državljanstvu i svom srpskom pasošu; o stanu u Beogradu, i tako dalje, i tako redom, jer popis svih premijerovih laži ne može stati u jedan tekst. Je li svjedočanstvo Đukanovićeve diktature sve ono što su potlačeni, poniženi i uvrijeđeni, u diktatorovim gulazima mučeni, stekli za zemana strašne strahovlade?!

Sve te medijske, knjižarske, građevinske, i druge imperije podizane u diktaturi Mila Đukanovića posvjedočiće o istini Spajićevih deluzija? Iste one imperije čiji je, između ostalih, štićenik i Milojko Spajić. Kako je moguće u diktaturi graditi carstva i zaraditi bogatstvo? Valjda isto kao što je moguće i pisati pjesme o diktatoru, a prije toga iz njegovih ruku zahvalno i ponizno primiti „Miroslavljevo jevanđelje“, recimo. Svaki javni nastup premijera Spajića vrišti od laži. Tvrdnja da je Đukanović bio diktator istinita je taman koliko i komentar da se Milojkova „demokratska vlast ne miješa u rad sudskih organa“.

Ako je Dobrica Ćosić davno ustvrdio da je „laž srpski državni interes“, mi smo u obavezi da zaključimo da je laž Milojkov lični interes. I ne samo Milojkov, već svih onih martira i palih boraca protiv diktature bivšeg režima. Pa čak i drugog čovjeka bivšeg režima, kojeg je nedavno, po sopstvenom priznanju, „obradovala vijest“ o dvojici odbornika cetinjskog DPS-a, koji su napuštili partiju. I koji danas tvrdi da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti bio „strateška greška“, i da su novi lideri DPS-a drugačiji, a da su oni – „stariji i zreliji, znali napraviti dva koraka unazad, kako bi kasnije uslijedila tri koraka naprijed“.

Vaistinu, bilo je toliko koraka unazad, da smo danas u mraku srednjeg vijeka. Tolika je valjda cijena političke mudrosti bivšeg DPS prvaka, koji danas jezikom „avgustovske većine“ govori o partiji zahvaljujući kojoj je trideset godina sizifovski patio i stradao. Laž je interes svih partija u vlasti, i svih onih koji su još do juče bili vlast. S rijetkim izuzecima i izlivima istine.

Kad bivši ministar policije Adžić kaže aktuelnom ministru Šaranoviću da je kukavica, ne laže. Kad aktuelni ministar Šaranović optuži bivšeg ministra Adžića, ne laže. No, kad Vladislav Dajković, ponukan strahom od albanskog pravosuđa, i mogućom zatvorskom kaznom od deset godina, a zbog izjave da je Skadar „drevni srpski grad“, usmenu poeziju predočava kao istoriografsku činjenicu, ne možete a da se ne zapitate da li je laž epidemija nalik kovidu, od koje boluje aktuelni režim?

I zašto se Dajković poziva na Njegoševe stihove „Ne bojim se od vražjega kota, neka ga je ka na gori lista, no se bojim od zla domaćega”, kad je njegov kukavički lament nad vlastitom glupošću Njegoš opjevao stihovima „Strah životu kalja obraz često“. Morao bi neuki i iznajmljeni Dajković znati da svako činjenje sobom nosi posljedice. I da nakon dobrano naplaćenog srbovanja nema kajanja. Sve se u Crnoj Gori mijenja, osim narativa onih koji danas njome vladaju. Bez izuzetka. Magijsko kruženje laži, pisao bi Kiš, kad bi danas živio u zemlji koja je 2020. „tirjanstvu stala nogom za vrat“. Zar nije? Zar ne pjeva sloboda?