Postoji hitna potreba za povećanjem finansiranja klimatskih aktivnosti kako bi se izbjegla globalna katastrofa, ocijenio je u autorskom tekstu za Guardian predsjednik COP29 konferencije o klimatskim promjenama Muktar Babajev. Babajev piše da svijet mora da prioritetno postigne dogovor o novom cilju finansiranja klimatskih aktivnosti na konferenciji COP29, koja je juče počela u Bakuu. Glavni prioritet predsjedavanja Azerbejdžana COP-om je da se zalaže za ambiciozniji cilj koji će pomoći zemljama u razvoju da smanje emisije i izgrade otpornost na sve veće prijetnje klimatskih promjena.
Prema Babajevu, cilj od 100 milijardi dolara godišnjeg finansiranja za klimatske aktivnosti, koji je postavljen 2009. godine, trebalo je da bude postignut do 2020. godine. Međutim, on objašnjava da je ovaj cilj zastarjeo i nedovoljno ambiciozan, naročito za zemlje koje već snose najveći teret klimatskih uticaja. Iako priznaje složenost međunarodnih pregovora, gdje 198 strana ima efektivan veto, on ističe širok spektar predloga koji su u opticaju — od triliona u jednocifrenim brojevima do triliona u dvocifrenim brojevima.
Babajev takođe razmatra centralno pitanje finansiranja, naglašavajući da je jasno da globalni finansijski pogled ostaje neizvjesan, a mnoge zemlje se suočavaju sa fiskalnim opterećenjem. Međutim, on tvrdi da odlaganje akcije sada samo osigurava još veći finansijski teret u budućnosti. Naglašava važnost smanjenja emisija i ulaganja u mjere prilagođavanja kako bi se spriječila dalja ekološka i ekonomska devastacija.
„Prevencija je bolja od liječenja, ali naša planeta je već bolesna. Hitna akcija je ključna za zaustavljanje daljeg propadanja“, piše on.
Razmišljajući o prošlim krizama, Babajev povlači paralelu sa pandemijom COVID-19, kada su razvijene ekonomije uspjele da mobilizuju osam triliona dolara za samo 48 mjeseci kako bi podržale svoje građane. To, tvrdi on, dokazuje da je hitna finansijska mobilizacija na masovnom nivou moguća i da je treba primijeniti i na klimatsku krizu. Nastavlja da se zalaže za to da vlade djeluju sa sličnim osjećajem hitnosti u suočavanju sa klimatskim promjenama.
Međutim, Babajev upozorava na to da vlade ne mogu same nositi cio finansijski teret. Glavni cilj klimatskih pregovora bio je da se otključaju privatne investicije u prelazak na čistu energiju, ali stvarnost je bila daleko od očekivanog. Uprkos početnim projekcijama da bi jedan dolar javnog novca mogao da mobiliše do 10 dolara privatnih sredstava, brojevi su mnogo manje optimistični. Tokom 2022. razvijene zemlje potrošile su 94 milijarde dolara na klimatsku pomoć, ali su privukle samo 21,9 milijardi dolara iz privatnog sektora. Babajev napominje da, bez snažnog učešća privatnog sektora, svijet ne može da se nada rješavanju klimatske krize.
On dodaje da Međunarodna agencija za energiju procjenjuje da zemlje u razvoju primaju samo 15% globalnih ulaganja u čistu energiju. Ova neravnoteža, objašnjava on, ima duboke posljedice, jer se na zemlje u razvoju odnosi 60% sadašnjih globalnih emisija. Bez potrebnih investicija, izazov će samo rasti kako ove zemlje budu rasle, a energetske potrebe se povećavale.
Da bi se omogućilo uključivanje privatnog sektora, Babajev sugeriše da su potrebni finansijski instrumenti poput garancija protiv neplaćanja, kršenja ugovora i rizika poput valutne volatilnosti kako bi projekti u zemljama u razvoju postali atraktivniji za investitore. Ove mjere bi pomogle da se izjednače uslovi i podstaknu privatni sektor da se značajnije uključi u globalna rješenja za klimu.
Babajev podvlači da, dok je javno finansiranje od esencijalne važnosti za finansiranje prelaza na čistu energiju, isto tako je ključno za podršku naporima u vezi sa adaptacijom i gubicima i štetama. Naglašava da svijet mora brže da deluje kako bi mobilisao potrebne resurse, naglašavajući da je politička volja ključni faktor koji će odrediti uspjeh.
Dok se diskusije na konferenciji COP29 nastavljaju, Babajev šalje jasnu poruku: bez većih finansijskih resursa, i bez onih koji stižu brže, međunarodna zajednica neće moći da se suoči sa klimatskim izazovima.
„Istorija pokazuje da možemo da mobilišemo potrebne resurse, a to je sada pitanje političke volje“, zaključuje on.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR