Katalog solidarnosti

Piše: Aleksandra Bosnić Đurić

Teško bi se s preciznošću mogao odrediti žanr onoga što se događalo u petak, 15. novembra, četrnaest dana poslije pogibije četrnaest osoba zbog pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu. Jer bi se to „nešto“ kao novo buđenje do sada nepoznate kolektivne hemije moglo svrstati u prostor empatije, tihog protestnog okupljanja, nenasilne građanske neposlušnosti i solidarnosti. Bilo je svega po malo.

Naime, na poziv novosadske opozicije, koji se brzo proširio društvenim mrežama, a formulisan je vrlo jednostavno: Zastani Novi Sade, četrnaestog dana od tragedije, na četrnaest minuta, za četrnaest poginulih, od 11:52 do 13:06 minuta - stali su građani, ali ne samo u Novom Sadu. Novosađani su zaustavljali svoja vozila i ćutke i mirno stajali pored njih, izašli su iz Javnog servisa Radio televizije Vojvodine, Prirodno-matematičkog fakulteta, Filozofskog fakulteta, iz Elektrovojvodine, iz Jovine, Lazine, Svetine i Karlovačke gimnazije, izlazili su ispred suda, kod Skupštine, i Ustavnog suda, izlazili su i zastali i u Beogradu, Gornjem Milanovcu, Šapcu, Kisaču, Pančevu, Vršcu... Neka oproste one institucije i gradovi koje sam propustila da navedem.

Neke od tih slika, koje su potom kružile Internetom, ostaće i doslovce za istoriju. Recimo ona iz Kisača (sela iz kojeg je mlada majka Teodora M., 23 godine, koja se još uvijek bori za život), u kojem su građani istjerali traktore na ulice i zaustavili saobraćaj na četrnaest minuta. Ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu, profesori i studenti ćutali su zajedno. Profesorica književnosti iz Novog Sada J.K. zapisala je: „Vrijeme je... Jer nijesmo (za)stali poslije Ribnikara, jer nijesmo (za)stali poslije Dubone i Malog Orašja, jer nijesmo (za)stali... Jer nije vrijeme za praznično ukrašavanje Grada koji je u dubokoj žalosti... Jedan otac izgubio je moć govora, nakon identifikacije mrtvih tijela svoja dva mala anđela“.

Negdje u isto vrijeme, Nikola Čuturilo i Zoran Predin poslali su saopštenje, kako su rekli, „svojoj novosadskoj publici“; I ono je bilo vrlo jednostavno; „Koncert u Pozorištu mladih 23.11. nećemo održati. Duboko potreseni tragedijom koja je paralizovala naš voljeni Novi Sad, tugujemo s vama“. A u danima koji su prethodili četrnaestominutnoj empatiji, solidarnosti ili građanskoj neposlušnosti, dogodio se i protest studenata i profesora Akademije umjetnosti u Novom Sadu, zbog hapšenja i pritvaranja njihovog studenta Relje Stanojevića. Profesori i studenti, okupili su se u srijedu, 13. novembra ispred novosadske Palate pravde. Predstave u Srpskom narodnom pozorištu i Pozorištu mladih u Novom Sadu, ovih su dana počinjale ili završavale minutom ćutanja i čitanjem imena četrnaestoro nastradalih, pred publikom.

Svi ovi „zaustavljeni“ ljudi ćutke su izgovarali isto – da više ne pristaju na neistine i žrtve koje neistina, funkcionalizovana od moćnih režimskih djelatnika, proizvodi, da ne pristaju na nekažnjivost nasilja, na partokratsku bahatost, na otete medije, na uzurpirano i selektivno pravosuđe, na ravnodušnost, na tišinu i odsustvo milosrđa.

Beogradski aktivista I.M. napisao je: „Iako je organizovana i sprovedena u samo 48 sati, iako je u njoj učestvovalo 0,01% populacije (ako i toliko), današnja akcija Za četrnaest u čast poginulih u Novom Sadu bila je više nego uspješan primjer dugo najavljivane, a nikad ozbiljnije pokušane, građanske neposlušnosti“.

I zaista, stotine ljudi koji su nijemo i nepomično stajali predstavljaju jasan i neumoljiv zahtjev da država učini upravo suprotno – da se prekine ćutanje odgovornih i da se pokrenu pravne procedure u kojima će krivci za tragediju/zločin biti procesuirani. Kao u kakvom masovnom konceptualnom umjetničkom radu, slika ljudi koji su (za)stali ima dvostruko značenje – ona ne govori samo o razumljivoj zaleđenosti zbog onoga što se desilo, već i o nerazumljivoj zaleđenosti onih koji su bili zaduženi da se ovo ne desi. To što je ovaj impuls građanske neposlušnosti izazvao mnogo više reakcija građana nego neki već viđeni tipovi političkog djelovanja, samo potvrđuje postojanje transformativnih potencijala ove političke zajednice. U ovom neobičnom stapanju simboličnog i realnog, oslobađena je svjetlost koja nas podsjeća na zaboravljenu snagu solidarnosi i probuđenih moralnih osjećanja u jednom društvu.

Dovoljno da katalog solidarnosti preraste u katalog promjena.