Signali nad gradom

Piše: Anto Nobilo

Povijest pamti junačke čine pojedinca ili grupe koji su dizali moral svojim suborcima, ali i koji su postali dio povijesti inspiracija nadolazećim generacijama.

Na taj način postali su besmrtni.

Junački čin, spremnost osobnog žrtvovanja života kako bi se ostvario zajednički viši cilj, izaziva naš respekt, bez obzira na to da li se možemo ili ne možemo identificirati sa borbom ili ciljevima junaka.

Radi se o bezvremenskim junacima, koji izazivaju naše poštovanje.

I danas se prenosi legenda Leonide i njegovih 300 Spartanaca koji su se suprotstavili desecima tisuća Perzijanaca u klancu Termopila.

Čovjek mora poštivati čin hrabrosti i kod neprijatelja. Tako svaki respekt prema Austrijancu Otto Skorzeny, Hitlerovom glavnom komandosu koji je zračnim desantom oslobodio Mussolinija, koji je bio zatočen na 2000 m nadmorske visine. Drugi njegov desant, onaj kod Drvara, nije mu uspio. Tita nije zarobio.

Naravno, herojski čini naše vojske, za nas su posebna inspiracija.

Možemo imati samo veliko poštovanje kada borci II Dalmatinske proleterske udarne brigade u Bici na Sutjesci nakon što su izgubili 715 boraca sa Bara šalju poruku:

„Druže Tito, izginule su dvije trećine II bataljona II Dalmatinske ali Švabo neće proći dok je ijedan od nas živ. Računajte s nama kao da smo u punom sastavu“. 

Povukli su se tek kada je to naredio Vrhovni komandant. Kada je usred Bitke na Sutjesci netom ranjeni Tito osobno naredio borcima iz IV Crnogorske udarne brigade da zauzmu dominantno kotu Ljubin grob, kako bi spriječili Nijemce da zatvore obruč, sve dok Glavni štab i ranjenici ne prođu. Crnogorci trkom zauzimaju položaj.

Njih 40 sa Ljubina groba šalju legendarnu poruku: „dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucanje naših pušaka, Nijemci neće proći a kada tog ne bude, znajte da na njemu nema živih proletera“.

Bilo ih je 40 crnogorskih ratnika. 27 je poginulo tu na Ljubinom grobu.13 ih je ranjeno. Vojničkim rječnikom iz stroja je izbačeno 100% boraca, ali Nijemci nisu prošli. Izvršili su naredbu Vrhovnog komandanta i povukli su se tek kada su dobili takovu zapovijed nakon prolaska Vrhovnog štaba i ranjenika.

Povlačenje ili predaja za te partizane nije bila opcija. Za nas Karlovčane, u rang junačkih čina svakako spada ulazak 17. studenog 1941. 24 partizana u grad Karlovac, koji je te 1941. bio pravi garnizon sa, po nekim izvorima, 10 000, a po drugim 20 000 neprijateljskih vojnika, Nijemaca, Talijana, ustaša i domobrana.

Akcija filmskog tipa po kojoj 24 partizana, preobučenih u domobrane sa fesom na glavi, bila je ideja Vece Holjevca. On ju je razradio, dobio odobrenje više komande i osobno predvodio.

Učestvovali su uglavnom mladi borci iz Kordunaških odreda; Debela kosa, Crna lokva, Perna, te trojica Karlovčana.

Cilj – osloboditi sekretara okružnog komiteta komunističke partije Marjana Čavića iz bolnice na Dubovcu. Čavića su prethodno ustaše uhapsile. Veco Holjevac, vraća se u Karlovac, premda je u srpnju, svega četiri mjeseca ranije otišao u partizane kako bi izbjegao hapšenje od strane ustaša.

Iz svoje baze na Petrovoj gori, u zaseoku Vučkovići, nakon što je svoje lažne domobrane postrojio pred komandantima Čanicom Opačićem i Srečkom Manulom, kreće pješice na put od 50 kilometara.

Tek dolaskom, tu u blizinu, pred Karlovcem u Mekušanski lug, postrojava svoje borce i otkriva im gdje zapravo idu. Citiram prema knjizi „Holjevac“ autorice Željke Godeč: „Drugovi, zadatak je težak i veoma opasan. Vjerujem da ćemo uspjeti, ali se može dogoditi da svi do jednoga izginemo u toj akciji. Mnogo ovisi o nama samima. Moramo se držati zajedno ma što se dogodilo. U slučaju opasnosti ne smijemo se razilaziti po karlovačkim ulicama, jer će svaki koji se odvoji od ostalih biti izgubljen. Ima li tko kakvo pitanje“

Nije bilo pitanja. Holjevac im je dao posljednju priliku za uzmak.

„Tko se ne osjeća dovoljno hrabrim ili smatra da je preopasno može slobodno izići iz stroja i vratiti se u Petrovu goru! Ne zaboravite da ulazimo u grad u kome je veliki vojni garnizon preko deset tisuća neprijateljskih vojnika.“

Nitko nije odustao. Koje stanje svijesti, koja volja, koja hrabrost je morala biti u tim mladićima kada u urednom vojničkom stroju na čelu sa svojim lažnim poručnikom Vecom Holjevcem ulaze u grad preko starog mosta.

Morali su biti svjesni da je kazna za korištenje neprijateljske uniforme bila smrt. Marširaju pored Hrvatskog doma, ulicom koja se onda i sada zove Domobranska do miljokaza za Lujzijanu, početka korza, i onda prema Dubovcu u staru bolnicu.

Umjesto da se neprimjetno kreću kroz Karlovac kako ne bi izazvali pažnju, bili su dovoljno mangupi, da kada su Ivica Gojak i Nikola Stipić poveli pjesmu, svi su im se pridružili i marširajući kroz Karlovac pjevaju „Oj Jahorino planino“.

Upadaju u bolnicu, ali nažalost Marijana Čavića više nije bilo tamo. Vratili ga u zatvor.

U maršu do bolnice utrošili su sat vremena, a u bolnici su se zadržali oko 40 min. Likvidiraju dvojicu ustaša iz PTB, upravo došlih sa Korduna, zaključavaju bolnicu i vraćaju se istim putem natrag. Postojala je alternativa izvlačenja kroz Kozjaču, koja je bila blizu, ali odustaju od toga. 14 minuta nakon izlaska iz bolnice oglašena je uzbuna. Upaljeni su tenkovi i počelo se pucati.

Talijani, ustaše i Nijemci traže ih upravo po putu za Kozjaču, jer je to bio, najkraći put za izvlačenje iz Karlovca. Četa trčeći skraćuje put preko polja do domobranskih kasarni. Nakon izlaska na cestu, ponovno formiraju uredan stroj i marširaju prema Koranskom mostu, gdje dolazi do sukoba sa stražom. Bilo je to pucanje iz neposredne blizine. Poginulo je 6 talijanskih vojnika, a smrtno je ranjen Karlovčanin Ivica Gojak.

Premda su bili pod paljbom iz obližnje kuće gdje su spavali Talijani, Veco naređuje jedinici da se vrate preko mosta i pokupe ranjenog Ivicu Gojaka, koji kasnije umire. Slijedi bijeg kroz polja potopljena vodom u šumu, te siguran povratak u bazu. Premda tada nije bilo interneta, prilikom povratka, prolazeći kordunaškim selima, narod je izlazio na cestu i slavio ih. Već se pročulo za njihov junački čin. Njihova slava bila je brža od njih samih.

Bila je to 1941. Nikakvog ozbiljnog otpora nacističkoj Njemačkoj u okupiranoj Europi nije još bilo. Na istočnom frontu u okviru operacije Barbarossa, bitka za Kijev upravo je okončana na štetu Crvene armije čijih 600 000 boraca se našlo u njemačkom okruženju. Nijemci dolaze na 100km od Moskve.

Europa, osim UK, Švicarske, bila je porobljena ili u savezništvu sa nacistima. Prvi partizani tek su se oformili u dubokim šumama. Nitko, apsolutno nitko nije prodro u grad sa 10 000 nacističkih vojnika.

Ovaj upad u okupirani grad – garnizon, u moralnom smislu bio je tako značajan, da ga je nakon par dana objavio BBC u svom programu porobljenoj Europi. Tako su dizali moral narodima porobljene Europe.

Na taj način su Veco Holjevac i njegovih 23 partizana iz kordunaških odreda otišli u povijest, u našu kolektivnu memoriju, i zato smo mi i danas 17. studenog ovdje, na ovom mjestu.

Samo ljudi slabe pameti, kukavice, oni koji u sebi nemaju ni osnove čojstva, mogu na taj bezvremenski čin junaštva odgovoriti skidanjem spomen ploče sa stare bolnice na Dubovcu posvećene Veci i njegovim borcima.

Nasuprot njima, Veco Holjevac i njegova 23 partizana otišli su u našu kolektivnu memoriju i od tamo ih ne mogu skinuti nikakovi niži stranački dužnosnici. Kao izraz mog osobnog respekta, prema ovom junačkom činu, završit ću sa njihovim pozdravom.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

(Autor je poznati hrvatski advokat)