Svi veliki ljudi na razmeđi bili su razapeti

Veselin Vukotić za Radar iz Podgorice

Nerado se sjećam i govorim o vremenu „Antinih reformi“, iako sam u njima u svojstvu ministra za privatizaciju i preduzetništvo, odnosno za novi ekonomski sistem, kreativno učestvovao. Za mene je život ono što čovjek još može da uradi i stvori. Ipak, reći nešto povodom sto godina od rođenja mog predsjednika Ante Markovića shvatio sam kao svoju ljudsku obavezu. Sa tim čovjekom sam radio u jednom teškom vremenu, sa njim bio u komunikaciji i poslije raspada SIV-a. Bio sam i najmlađi član njegove vlade, već univerzitetski profesor, ali sam od početka shvatio da se od njega može puno naučiti. I, učio sam…

Dugujem mu u tom pogledu veliku zahvalnost… Ali, dužan sam mu i zahvalnost da me mjesto u SIV-u „čekalo“ nekoliko mjeseci (od izbora Vlade u martu 1989. do maja 1989, kada sam izabran), zbog mojih tadašnjih političkih obaveza u Crnoj Gori… Na rastanku mi je proročki savjetovao: „Pazi se! Biće svašta u ovoj zemlji“. Ove „autobiografske detalje“ sam iznio, ne zbog sebe, već u namjeri da se makar nazre ljudskost, vizija i širina ovog čovjeka… Svi smo mi istinski ono što smo „iza zavjesa javnosti“.

Predsjednik je bio čovjek svog vremena, ali istovremeno i čovjek izvan svog vremena. Bio je na razmeđi dva svijeta: „starog svijeta“ i dolazećeg „vrlog novog svijeta“… Veliki ljudi na razmeđi, manje-više bili su „razapeti“! Počevši od Zaratustre, Hrista, preko Napoleona, kralja Nikole… Danas, mnogo više razumijem što se, u trenucima predsjednikove zamišljenosti, dešavalo u njegovoj glavi, umu, mašti…

Trka sa vremenom

Lično osjećam da je vrlo teško živjeti u dva vremena istovremeno: svakodnevica koja zarobljava i vizija koja te vuče naprijed… Predsjednik je vrlo uporno trčao reformsku trku sa vremenom, ali noseći na nogama tegove nagomilane prostote i palanačkog mentaliteta i trčeći u susret maglastoj skupini probuđenih ljudi – reformista!

U jednom dijelu te trke, vrijeme kada je program reformi „radio“, predsjednik je, inače po prirodi optimista, povjerovao da će dobiti trku… I nas nekolicina u Vladi sa njim… Ne svi… Sve do prvih uspješnih rezultata programa, Vlada je bila tim… Zaista, predsjednik je bio pravi trener… A onda počinje strah od uspjeha… Strah da su ovo u šta se ide neočekivano velike promjene. Vjetar politike počinje da udara u lice i članovima Vlade… Prve nesuglasice… Ovo je, inače, zemlja u koji su svi za reforme – sve dok one ne dođu „na naša vrata“!

Jedna od najvrletnijih, a istovremeno i najpogubnijih osobina predsjednika je bila – on je vjerovao. Vjerovao je u budućnost, vjerovao je da ga budućnost zove. I taj dio njegove vjere je bio pogonska snaga reformi… Ali, suviše je vjerovao ljudima, političarima posebno… On je sve bio: i menadžer, i vizionar, i stručnjak… Ali nije bio političar!

On nije mogao biti političar koji bi u sebi usaglasio svoje vrline sa primitivnim principima politike, nije mogao uskladiti svoju inovativnu i stvaralačku dušu sa destruktivnošću i podlošću politike tog vremena… Ipak, iako je bio svjestan tog raskola, nijesam ga nikada vidio bez snage da ima osmijeh… Istina, ja sam vremenom stekao sposobnost da mu misli čitam sa „osmijeha“!

Za čovjeka tog autoriteta imao je dovoljno tolerancije za suprotne stavove tokom rasprava u Vladi. Ja sam i vjerovao, i podržavao njegovu ideju reformi, ali bilo je razlika – stručnih, konceptualnih… Sve je to bilo normalno. Kad se nešto usvoji, tada smo to svi dalje razvijali i branili.

„Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije Evrope“

Rad sa predsjednikom Markovićem je bio moj najteži, ali i najispunjeniji period u životu. Profesionalizam ti, snagom nužnosti, nameću okolnosti, još više ako ispred sebe imaš onoga koji je „okoreli profesionalac“!… Zbog sjećanja na taj period i na ulogu predsjednika u mom životu, u rektorskom kabinetu Univerziteta Donja Gorica (UDG) držim njegovu sliku ispod koje je njegova poruka: „Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije Evrope.“… Vječna opomena i već bolno ispunjeno proročanstvo…

Da li je predsjednik Ante Marković bio posljednja šansa za spas Jugoslavije? Da li je bilo moguće da se Jugoslavija transformiše u konfederaciju šest suverenih država, što je bio predsjednikov prijedlog?… Zamislite danas tu konfederaciju sa oko 25-26 miliona stanovnika! Zar sport u novim državama ne pokazuje tu snagu?… Kakva bi nam bila reprezentacija u košarci, fudbalu, biznisu, nauci?…

Priznajem da sam i ja tako, dosta dugo, mislio da je to bila posljednja šansa za spas Jugoslavije! Ne… To je bila posljednja šansa da upoznamo sebe i da, upoznajući sebe i priznajući naše zablude, krenemo u novu ideju organizacije Jugoslavije – možda konfederaciju!

Urušavanje iznutra i licemerje međunarodnih moćnika

Posljednja šansa za Jugoslaviju kao zajedničku državu bila je privredna reforma 1965. Krah reforme i sve poslije 1965. vodilo je slabljenju jugoslovenske ideje, preko gušenja studentskih demonstracija, svrgavanja srpskih i hrvatskih liberala, Ustava 1974, zaduživanja države.

Nakon Titove smrti, na scenu su izašle povampirene snage prostote i nacionalizma… Urušavanje iznutra… Licemjerje međunarodnih moćnika… Suviše su se bili razvili megatrendovi destrukcije jugoslovenske ideje da ih je jedna reforma mogla zaustaviti. Antireformski talas iz dubine društva, koji je došao kroz primitivnu nacionalističku politiku, bio je jači od duha svježine koju je nosila reforma. Čak je bio jači i od svježine nezaboravnog ekonomskog programa… Ali, očigledno ekonomija nije baza društva, kako nas je učio Marks, i kako se ponaša savremeni kapitalizam. U suprotnom, ekonomski program, opšteprihvaćen od običnih ljudi u čitavoj Jugoslaviji, spasio bi državu od raspada.

Daron Asemoglu i Džejms Robinson, dvojica od trojice ovogodišnjih dobitnika Nobelove nagradu za ekonomiju, pisali su, a ja kao član Vlade doživio da je ekonomski uspjeh u nacionalnim državama direktno povezan sa političkim sistemom države, sa političkom klasom vlasti, odnosno mentalitetom koji izvire iz kulture. Upravo u tom našem mentalitetu, Latinka Perović vidi osudu svake progresivne ideje na ovim prostorima.

Politika malih ljudi, uz to primitivnih, poluobrazovanih i neznavenih dominira današnjim svijetom, posebno u zemljama nasljeđa Jugoslavije. Nijesu nam potrebne ni revolucije, ni reforme. Nama je potreban duhovni preobražaj kritične mase pojedinaca… Što prije treba da shvatimo da mi nijesmo došli do dna, jer kako je rekao Šekspir, dno ima bezbroj slojeva… Što prije treba da se oslobađamo paradigme da je ekonomija baza društva, jer ta baza je upravo izvor snage i moći političara na vlasti, te da priznamo da je nacionalna država, posebno u varijanti države blagostanja prošlost, koja mnogima i danas izgleda kao budućnost. Kada se oslobodimo potcjenjivanja ljudi, običnih ljudi, kada oni shvate da im ne treba ta „brižnost“ političke kvazielite, kad ljudi počnu da vjeruju u sebe, kada se oslobode straha od sebe, tek tada se možemo nadati nekom naziranju svanuća. Kada se oslobodi kreativna i stvaralačka snaga ljudi, tada nastaje taj zametak istinskih promjena!…

Buđenje, a ne mobilizacija naroda

Potrebno je buđenje naroda, a ne mobilizacija naroda! Potrebno je buđenje duha naroda, a ne motivacija na principima Pavlovljevog refleksa… Kako ovo postići? „To je nemoguće, to je utopija.“… Ne zaboravimo da je utopija, da su snovi velikih ljudi, vukli homo sapijensa ka mnogim postignućima… Ipak, kako u narodu koji je izgubio snove, provesti istinske promjene?

Reforma Ante Markovića je bila posljednja šansa da shvatimo da nas samo snaga budućnosti može vući ka nastajućem novom društvu – informacionizmu, koje tek predstavlja talas koji će donijeti nove šanse, ali i nove probleme neukima. Reforma Ante Markovića treba da bude ozbiljna opomena da se sa budućnošću ne smijemo kockati!

Ja ne znam rješenja, ali bih tragao za novim obrazovnim sistemom, jer je, kako kaže dalaj-lama, „obrazovanje jedino što nam je ostalo da spasemo ovaj svijet“. Tragao bih za gradnjom nove paradigme razvoja društva na platformi kulture, istraživanja, umjetnosti, posebno književnosti, muzike i sporta – oblasti koje razvijaju kreaciju, koje razvijaju duh, koje razvijaju maštu, sve ono što nam je potrebno da budemo ne sluge, već gospodari tehnologije i vještačke inteligencije!

Trebalo bi da ulažemo u formiranje „nove klase“ koju traži i koju već formira vještačka inteligencija! Nadam se da će se tako formirati „ostrva plemstva duha“ koja će duh vremena povezati i uvezati u jedan planetarni plemenski sistem… Ne vjerujem u budućnost zasnovanu na sistemu nacionalnih država. Univerzitet UDG koji vodim, vodim na ovoj paradigmi. Zato smo, iako iz „ćoška Balkana“, danas već aktivni i priznati članovi velikih svjetskih mreža „univerziteta budućnosti“, zato danas imamo partnerstvo sa Arizona State University, saradnju sa oko 30 kineskih univerziteta, kod nas predaju profesori sa svih kontinenata, imamo dvojne diplome sa više inostranih univerziteta, naši studenti u velikom broju borave na inostranim univerzitetima i kompanijama… Naš moto je da našeg studenta pripremamo da bude odgovorni građanin globalnog svijeta. Imamo autentičan model studija – mladi ga sve više prepoznaju, ne samo mladi iz Crne Gore… I ovo što radi UDG je svojevrsni rad na preobražaju mladih!… Još se vješto krećemo ivicom noža ka novom plemstvu duha!… Do kada… Antina reforma nas upozorava…