Crnogorski službeni jezik i jezici u službenoj upotrebi

Za Antenu M piše: Adnan Čirgić

Na teritoriji Bosne, Crne Gore, Hrvatske (većinski) i Srbije govori se u osnovi jednim - štokavskim jezikom. Da je u jugoslovenskome periodu postojala potreba da se taj jezik imenuje nadnacionalnim nazivom, on se mogao tako i zvati - štokavski. Međutim, dvije velike kulturne sredine, srpska i hrvatska, nijesu tome jugoslovenskom zajedništvu htjele žrtvovati svoje jezike, pa je zato i imenovan kao srpskohrvatski/hrvatskosrpski, premda je i u Srbiji i Hrvatskoj neoficijelno korišćen samo sopstveni dio toga dvočlanog naziva.

Jezik u Crnoj Gori, tradicionalno nazivan "naški", u tome periodu pod uticajem školstva sve će se više imenovati kao srpski. Tek će se nakon raspada YU u bolnome procesu nacionalnoga osvješćivanja jezik isprva stidljivo početi nazivati crnogorskim, a taj će naziv postati službeni donošenjem Ustava 2007. godine.

Koliko god bila neosporiva činjenica da su i bosanski i crnogorski i hrvatski i srpski jezici zajedničkoga štokavskoga sistema, toliko je nesporno da po jeziku - više no po bilo čemu drugome - najprije identifikujemo ljude koji dolaze iz Bosne, Crne Gore, Hrvatske ili Srbije. Njihovu nacionalnu, vjersku, političku, seksualnu i svaku ostalu pripadnost ne možemo tako spontano otkriti kao jezičku.

Što je to crnogorski jezik? Odgovor je vrlo jednostavan, a komplikovanim ga pokušavaju načiniti šovinisti i autošovinisti koji Crnu Goru (ili njezine djelove) gledaju kao geografsku cjelinu tuđega kulturnog prostora. Crnogorski jezik jeste državni jezik Crne Gore, jezik kojim izvorno govore svi crnogorski građani (osim Albanaca) bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu identifikaciju. To je i jedini od četiri štokavska standardna jezika o čijem se standardu i o čijim se dijalektima stara (ili bi se trebala starati) Crna Gora. Ukratko, to je jedini od ta četiri jezika čiji je centar Crna Gora. (Izvorno se u Crnoj Gori još, osim crnogorskoga, koristi i albanski jezik čije je prisustvo posvjedočeno i u toponimiji na prostoru na kojemu danas nema Albanaca, ali je to izvan teme ovoga teksta.) Današnja nacionalna raslojenost u Crnoj Gori nema svoga odraza u jeziku, pa zato jednako govore i oni koji taj jezik nazivaju crnogorskim i oni što ga nazivaju po imenu jezikā iz okruženja. Stoga je popisno pitanje o maternjemu jeziku u Crnoj Gori zapravo besmislica koja ne otkriva rezultat kojim se jezikom govori, no kako ga korisnici nazivaju. Pri donošenju Ustava taj se stav o imenu jezika ipak uzeo kao relevantan pa se, pored crnogorskoga kao službenoga jezika, ostalim štokavskim jezicima daje status jezikā u službenoj upotrebi.

Međutim, i tada je bilo jasno da takva definicija neće zadovoljiti srpske nacionalističke krugove koji ni do danas ne odustaju od negacije suštine crnogorskoga jezika i ispostavljaju zahtjev za paralelno uvođenje srpskoga kao službenog jezika, čime se crnogorski više ne tretira kao državni jezik jednoga ustavno definisanoga građanskog društva, već kao jezik nacionalnih Crnogoraca, odnosno projektovane crnogorske nacionalne manjine. I u tome nema ničega novoga.

Radikalna je novina, međutim, to što sličan zahtjev postavlja portparol Bošnjačke stranke u Crnoj Gori koji je nedavno izjavio da bosanski treba biti takođe službeni jezik u Crnoj Gori.
Prije no pojasnim da takav stav podupire velikosrpsku ideologiju koju sprovodi četnički vojvoda Andrija Mandić, treba objasniti što je to bosanski jezik. Poput crnogorskoga, bosanski jezik je uprkos svojoj dugoj tradiciji i baštini bio u YU periodu "prekriven" nazivom srpskohrvatski, a Bosanci - kao ni Crnogorci - nijesu imali pravo na svoju jezičku varijantu u tome periodu. Raspad Jugoslavije i obnova bosanske države doveli su do obnavljanja naziva bosanski jezik i do kodifikacije bosanskoga standardnoga jezika. Bosanski jezik tako je i kodifikovan i nazvan - kao državni bosanski jezik. Razbijačka politika koja je dovela do krvavoga rata, etničkih čišćenja i genocida ni do danas nije prihvatila taj naziv, već je uz bosanski (kao državni) nametnut srpski i hrvatski uprkos tome što ni u Bosni te političke podjele nemaju odraza u jeziku. Cilj je takve politike osporiti činjenicu da je bosanski jezik - jezik bosanske države i svesti ga na nacionalni jezik Bošnjaka. I baš kao što je Bošnjačka stranka u Crnoj Gori, po riječima njezina predśednika Ibrahimovića, odlučila da se neće spoticati preko genocida u Srebrenici da bi ušla u vlast s onim strukturama koje baštine politiku koja je proizvela taj genocid, sad portparol te stranke najavljuje korak dalje u razbijanju građanskoga ustrojstva crnogorskoga društva traženjem da i bosanski, poput srpskoga, bude službeni jezik u Crnoj Gori. Time on zapravo negira suštinu i crnogorskoga i bosanskoga jezika te i jedan i drugi tretira na isti način kao vojvoda Mandić.

Bosansko je društvo, nažalost, danas slabo i nejako taman kao i crnogorsko i teško je otud očekivati valjanu reakciju. Međutim, građanska politička i intelektualna elita u Crnoj Gori ne smije pristati na podvalu Bošnjačke stranke da se to pitanje tretira u okviru korpusa prava bošnjačke zajednice u Crnoj Gori. To tim prije što niti su svi muslimani u Crnoj Gori Bošnjaci niti su se svi Bošnjaci izjasnili kao govornici bosanskoga jezika niti su ni jedni ni drugi (ni svi ni većina) uz kolaborantsku politiku koju vodi Ibrahimovićeva partija, o čemu najbolje svjedoči rezultat podgoričkih izbora. Što je najbitnije - nije Crna Gora država narodā, kako bi to htjele Vučićeve marionete, već građansko društvo čije je očuvanje glavni garant opstanka i države i života u njoj.

Crnogorski jezik standardizuje se u Podgorici i na Cetinju, bosanski u Sarajevu, hrvatski u Zagrebu, a srpski u Beogradu i Novome Sadu. To dovoljno govori o njihovoj prirodi i mjestu u postjugoslovenskim državama. Jezička i svaka druga standardizacija koja je nametana izvana i u skladu s potrebama vanjskih centara moći rezultirala je krvavim raspadom Jugoslavije.