Jezik u raljama etnonacionalizma

Za Antenu M piše: Jakov Daković

"Jesen, i život bez smisla" ... Proveo sam vikend ponovo čitajući neke domaće klasike, i to, kao što možete naslutiti iz prve rečenice, "Dnevnik o Čarnojeviću" Crnjanskog i "Derviš i smrt" Meše Selimovića. I moram vam reći - a znam, nećete mi vjerovati, ni za jedno od ova dva djela nije mi trebao prevod na crnogorski. Sve sam savršeno razumio. To bi, otprilike, bio moj komentar nove epizode naše epske sumrak sage o jeziku u koju se prošle sedmice uključila i Bošnjačka stranka sa zahtjevom da bosanski jezik bude službeni u Crnoj Gori. I neka traže, vala. Što bi samo Srbi bili loši momci koji uvijek rade probleme? Elementarni je red da i drugi narodi malo pripomognu. Jedan nacionalizam jača onaj drugi, tako je uvijek bilo i biće.

Nego, kako dođosmo u ovu apsurdnu situaciju? Pa, počelo je tako što smo nakon osamostaljenja službeni jezik nazvali po imenu države u čemu ne bi bilo ništa sporno da je ovo Zapadna Evropa ali, nažalost, ovo je ovdje Balkan, što reče Bajaga, "totalno nerazumljiv za ceo svet", dakle, ona Krležina krčma u svom najgorem izdanju. Onaj ko je svojevremeno došao na tu ideju vjerovatno se nije sjetio da možemo doći u vrlo neprijatnu situaciju da zvanični jezik države Crne Gore postane manjinski, ili drugi po brojnosti, ako vam je tako lakše. Što se nakon popisa i desilo. Neću vas gnjaviti pričama kako se mijenja Ustav jer me to nimalo ne zanima. Ono što mene interesuje je kako ljudi mogu da povjeruju u nešto što se kosi sa elementarnom logikom.

Da se jezik u Crnoj Gori imenuje kao crnogorski tu ništa sporno nije. Sporno je (bar meni) što su neki manje obrazovani ljudi povjerovali da crnogorski jezik nije samo ime, jedno od četiri imena za isti jezik nego da stvarno postoji, onako kako postoje francuski, ruski, španski, njemački i švedski, na primer.

Oni misle da postoje "srbijanski" i "crnogorski" jezik, iako se, bez obzira na ekavicu i dijalekatske razlike, seljak iz Katunske nahije i onaj iz Šumadije odlično razumiju (bolje nego Dalmatinac i Zagorac koji se, ako svaki tjera po jeziku svog kraja, ne razumiju uopšte).

Nerijetko čujem i argumente da je "srbijansko pismo ćirilica" i da je to, jelte, jedna od nepremostivih razlika između srpskog i crnogorskog. Na ovo čovjek zaista ne zna šta bi rekao. Jeste li čuli za Gorički zbornik? Miroslavljevo jevanđelje? Oktoih? Je li Njegoš možda pisao na latinici? Knjaz Danilo? Kralj Nikola? Ja pišem na latinici po navici ali moram priznati da mi je bilo žao kad je Pobjeda (govorim o printanom izdanju) prešla sa ćirilice na latinicu. Nekako mi je to bilo nespojivo sa "Pobjedom" na koju sam ja navikao.

Čuju se i argumenti da Srbijanci ne razumiju "Gorski vijenac". Neki izrazi su sigurno izazovni ali obrazovani čitalac iz Srbije koji poznaje narodne epske pjesme neće imati većih problema s Vladičinom jezikom. Ili hajde da obrnemo argument: kako to da ja odlično razumijem Teodosija i Domentijana, svetogorske monahe iz trinaestog vijeka(!) koji su, između ostalog, napisali hagiografiju Sv. Save? Možda razlog leži u tome što me privlači Srednji vijek i ne smatram ga mračnim, što ga veoma dobro razumijem i volim njegovu duhovnu atmosferu. Ili sam možebiti bio monah u prethodnom životu? Šalim se, naravno. Naš četvoroimeni jezik, pored toga što je indoevropski, u užem smislu je slovenski i zato razumijemo i dosta riječi iz ruskog, ukrajinskog, poljskog, a oni obrazovaniji i iz crkvenoslovenskog.

Meni je savršeno jasno da se glupom čovjeku ništa ne može dokazati razlogom i argumentima a ja sam veoma liberalna osoba tako da, ako neko želi da "zbori crnogorski" (ili "bosanski") i misli da je to neko veliko postignuće, ja mu neću stajati na putu.

Ipak, moje je pravo da se nadam da će, kad ovo etnonacionalističko ludilo jednom prođe (a sve mora proći na kraju) - zajednički jezik četiri države ponovo imati jedinstveno ime. Uopšte nisam siguran da će mi urednik ovo objaviti a ako se to ipak desi - unaprijed vas obavještavam da na eventualne replike, napade na ličnoj osnovi i druge podlosti kakvih je bilo u prošlosti - odgovarati neću.