Zlo nema naciju

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Zlo nema nacionalnost. U ma kom obliku se manifestovalo. Pogrešno je pogrešno. Uvijek. Ma koliko se posvećeno branilo, opravdavalo, ili relativizovalo. Bez obzira na svaku stvarnu ili izmaštanu okolnost kojom se tradicionalno nastoji apstrahovati.

Odbrana i posljednji dani. Pucanj u vlastitu nogu. Vječita težnja da se bude žrtvom. Namjera da se stvarna žrtva stigmatizuje i difamira. Pokušaj da se obilježi, a zarobljenim umovima predoči kao neko ko je kriv. Znate da su silovane žene silovane zato što su obukle kratku suknju? Zlo uvijek piše istim rukopisom. Samo je poetika napisanog katkad drugačija.

Svijet je pun gada, pisao je Andrić. Što reći na žene koje brane ženu koja nije odbranila i zaštitila ženu? Što reći na žene, koje gordo vitlaju crnogorskom zastavom, a onda na socijalnim mrežama šalju stikere u obliku srca Biljani Vučurović, jer je, zamislite, baš ona žrtva. Sara Vujisić je dželat? Profesora predatora skoro pa da više niko i ne pominje. Uz srce podrške tu je i podrazumijevajući komentar: „Mi se ideološki razlikujemo, ali...“ Bojim se da vas niko nije pitao o ideologiji, o zastavama, o partijama.

Kome se i zašto onda pravdate? Sebi? Uostalom, ko je u cijelom ovom slučaju govorio o ideologiji, naciji, partiji? Sara Vujisić i ona Crna Gora koja je podržala žrtvu seksualnog zlostavljanja, sigurno ne. Jedini koji sve vrijeme ideologiju i naciju koriste kao štit su upravo Biljana Vučurović i njen muž. I njihova politička sabraća. Niko drugi.

Dakle, zlo nema naciju. Zlo nema ideologiju. Jednostavno je? Ili ni to mnogi nijesu u stanju da razumiju? Pokušaj da se cijeli slučaj označi kao politički nije posljedica niti jednog javnog nastupa Sare Vujisić, građanskog aktiviste Koste Mijuškovića, i svih onih koji su zahtijevali istinu o svemu što se dogodilo u Gimnaziji „Slobodan Škerović“.

Od samog početka politizacija je isključivo namjera Biljane Vučurović. Ona je na konferenciji za medije održala politički govor. Baš ona je sebe proglasila žrtvom urote i zavjere, koja je, sasvim je moguće, nastala u podrumima Vatikana. Da, gola politika je kuljala iz usta direktorke Vučurović. Matrica koju su učili od svojih beogradskih mentora: „Dželat je žrtva, žrtva je dželat.“

To bi trebao biti krajnji ishod organizovane i sinhronizovane hajke na Saru Vujisić. I sve ono što podrazumijeva jedan takav koncept, konstruisan u beogradskim fabrikama propagande – politički motiv; meta je direktorka, a meta je jer je Srpkinja. Da li je bilo ko, ko je razumio i podržao Saru Vujisić pitao o njenoj naciji, političkim stavovima, ili bilo čemu sličnom? Nije. No, ko još vjeruje u bajke režima? Čak i oni koji ih pišu ne vjeruju u njih.

Ali znaju da je to jedini način da se pokuša odbraniti neodbranjivo. Očajan, i unaprijed osuđen na propast. Ko zapravo sve vrijeme politizuje slučaj? Oni koji tvrde da se protiv njih vodi politička hajka. Jedini hajkači u ovoj priči su oni. Nema ničeg ličnog u osudi zlostavljača, i onoga ko zlostavljača štiti. Ili ćuti o onome o čemu se ne smije ćutati. Izopačeni umovi nemaju nacionalnost.

Samo licemjer će braniti profesora koji je Srbin, ili uhapšenog novinara koji je Crnogorac. Bilo da je riječ o seksualnom predatoru, ili čovjeku koji tuče ženu. I, nema tu ničeg ličnog. A zapravo je sve lično. Jer tiče se svakog od nas. Bar bi trebalo da nas se tiče. Kad je na političkoj konferenciji za medije B. Vučurović za svoj politikantski nastup nagrađena gromoglasnim aplauzima prisutnih profesora, teško da se moglo naslutiti da će u svojoj ogavnoj poltroneriji i poniženju ovi profesori učiniti i korak dalje.

Da će uputiti pismo ministarki prosvjete, a kao znak podrške svojoj dragoj direktorki, čiju smjenu je ministarka najavila. Svi oni su saučesnici u zlostavljanju Sare Vujisić. Ma koliko živjeli u zabludi da su režimi vječni, doći će dan kad će i ovaj režim pasti. Profesori Gimnazije već su pali. Teško da mogu pasti niže. Čast izuzecima, koji nijesu potpisali pismo upućeno ministarki, ali koji su u obavezi da javnosti to i saopšte.

Dok Andrija Mandić u bunilu govori o kojekakvoj „mizoginoj kampanji“ protiv B. Vučurović, njen muž prijeti. Saopštenjem za medije svima koji ne pristaju na izopačenu Crnu Goru i njenu prosvjetu, a u lice Kosti Mijuškoviću. Hoće li hrabri muž odgovarati za prijetnje? I je li dovoljno hrabar da ih ostvari? Ako sam dobro razumio Andriju Mandića u pitanju je mizogina kampanja protiv direktorke koja tri godine tihuje o mizoginiji u ustanovi kojom upravlja?!

Na kraju ove epske fantastike ispostaviće se da direktorka Gimnazije nije žrtva samo zbog svoje nacionalnosti, već i zbog činjenice da je žena, koju linčuju Sara Vujisić, prosvjetna inspektorka i ministarka prosvjete. Dočim je mlada žena koju Biljana Vučurović nije zaštitila, organizatorka mizogine kampanje protiv Biljane Vučurović?! Mizogine žene koje progone žene-Srpkinje?! Logično. Sve jasno kao dan. Pamtite hapšenje Mila Božovića, i odbranu uhapšenog, koju je izložio takođe Andrija Mandić?

Ako me pamćenje služi i Božović je uhapšen jer je Srbin, a kapital za koji se sumnja da je stečen prodajom droge, Mandić je objašnjavao Božovićevom porodicom, koja je, kako je kazao, oduvijek bila imućna. Dobro, argument „mizoginija" tad je izostao iz opravdanih razloga. Istina, Milo Božović je odavno ostao bez Androve odbrane. Da li je i naprasno okončana ljubav u DF-u bila posljedica urote, ili pak sukoba interesa. Ličnih dabome.

Nedjelo koje se dogodilo u Gimnaziji, a koje je direktorka Vučurović prećutala, ključni je dokaz da je gola istina ono što smo sve vrijeme papagajski ponavljali – za 30 godina bivšeg režima nije bilo ama baš nikakve nacionalne diskriminacije, diskriminacija je uvijek bila isključivo partijska.

Jer, kao što vidimo, mogli ste biti Srbin u SD-u, i to vas je preporučivalo za namještenje u Podgorici, i zbog toga ste uživali u blagodetima razvlašćenog, ali i 2020. vaspostavljenog režima, jer biti u Srbin u SD-u je takođe žrtva, prisila, lišavanje slobodne volje, a novi režim svaku srpsku žrtvu vozdiže u nebo, makar do juče bila u „ustaškim i antisrpskim partijama".

A takvih primjera je mnogo. Recimo, direktorka i nastavnici-tapšači, svi s priličnim radnim stažom, sticanim u decenijama DPS strahovlade. Kako, braćo i sestre u Hristu? Kako? Zar do 2020. nijeste tucali kamen u konc-logorima bivšeg režima?

Dakle, sve što kao pohabana gramofonska ploča ponavljate godinama je mit. Iliti laž. Kako vam volja.