Prelomna tačka bez povratka

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

Predsjednik Vlade Crne Gore, Milojko Spajić, bio je u poneđeljak veče u odličnom raspoloženju. Nakon što je završio Međuvladinu konferenciju sa EU u Briselu – gdje je Crna Gora povećala broj zatvorenih pregovaračkih poglavlja sa tri na šest – Spajić je organizovao konferenciju za medije, nesumnjivo željan da podijeli političku pobjedu s medijima. Bilo je tu uobičajenih optimističkih fraza: “Crna Gora nije nikad bila bliža EU”, “2025 će biti još bolja nego 2024, a 2026 nego 2025”. Bilo je tu i slavljeničkih prećerivanja u stilu Trumpa: “pobjeda kakvu Crna Gora nikad u istoriji nije zadobila”. Za razliku od nesrećno zaljubljenog heroja one poznate pop pjesme, Spajić nije donio šampanjac, ali je atmosfera bila takva da se lako moglo zamisliti pucanje čepova i mjehurići kako se dižu do vrhova čaša. 

U svom tom slavlju i veselju, premijeru se, ajde da kažemo omakla, frojdovska omaška. Htio je da istovremeno izrazi dvije misli: da zatvaranje poglavlja predstavlja prelomnu tačku na putu ka EU i da je evropska integracija sada proces koji je nemoguće zaustaviti. I tako je Spajić izjavio da je Crna Gora došla do “prelomne tačke bez povratka”. Premijer je, slučajno, bio u pravu. Crna Gora se zaista ogromnom brzinom približava tački bez povratka. Jedini problem je – što put ne vodi prema članstvu u EU. Put vodi prema ustavnoj krizi, destablizaciji, slomu institucija i etničkim tenzijama – što je uvod u uspostavljanje autokratije u stilu Gruzije ili Srbije. Autokratije koja će, naravno, biti potpuno privržena interesima zvaničnih Beograda i Moskve. 

U čemu je problem? Pa – bolje je pitanje u kome, nego u čemu. Spajićevi koalicioni partneri – antizapadna, antievropska, prosrpska i proruska grupacija nekad poznata pod imenom Demokratski front, sastavljena od Nove srpske demokratije i Demokratske narodne partije (pitam se, je li ovim posljednjim neko ikad rekao da im ime zvuči vrlo sjevernokorejski), ne želi da vidi Crnu Goru u Evropskoj uniji. Ne žele je ni u NATO. Štaviše, žele da pozicioniraju Crnu Goru kao neprijatelja interesima zapadnoevropskih država i SAD. Osim toga, njihova politička moć je vrtoglavom brzinom porasla u posljednjih pet godina. Kontrolišu parlamentarnu većinu, a njihov politički lider, Andrija Mandić, je predsjednik Skupštine. Takođe, ili vode, ili imaju ljude na ključnim pozicijama u svim ministarstvima i vladinim agencijama – ekonomija, bezbjednost, spoljna politika i diplomatija, energetika, obrazovanje – sve je pokriveno. Uz rizik da zvučim kao junak horor priče o zombijima iz nekog petparačkog tabloida – oni su svuda. I čine sve, da se njihovo prisustvo jako dobro osjeti. 

Čim je Crna Gora od Evropske komisije dobila povoljan IBAR (u junu ove godine), Mandić i njegova klika izazvali su diplomatsku svađu sa Hrvatskom tako što su ucjenom isposlovali da parlamentarna većina usvoji Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu. Ova rezolucija, čiji su sadržaj Mandiću izdiktirali Vučićevi spin doktori, u Srbiji nije usvojena. Za njih je bila previše ekstremna. Vučiću je, međutim, ona za Crnu Goru bila perfektna. Zašto? Pa upravo zato što je smišljena da pokvari prijateljske, dobrosusjedske odnose između Crne Gore i (članice EU) Hrvatske i samim tim uspori proces evropskih integracija Crne Gore. Vučić je dao naređenje, Mandić ga je ispunio efikasno i bez pogovora, a Spajić se nije odupro pritisku proruskih koalicionih partnera. Rezultat? Hrvatska je blokirala zatvaranje ključnog pregovaračkog poglavlja 31, koje se bavi usklađenošću sa spoljnom i bezbjednosnom politikom EU. 

Kada su lidere bivšeg DF pitali šta im bi da usvajaju Rezoluciju (ovo imajući u vidu da oni ne propuštaju priliku da u javnosti dižu hvalospjeve Evropskoj uniji i budućem članstvu Crne Gore u njoj), ovi su dali interesantan odgovor. Ustvrdili su da oni žele u EU ali “uzdignute glave” i “ispravljene kičme”. Iskreno, da sam na njihovom mjestu, ne bih mnogo pričao o pravim kičmama – mnogima od njih kičme izgledaju vrlo krivo, vjerovatno od kombinacije pretjeranog uživanja u hrani i višegodišnjeg sjedjenja u udobnim funkcionerskim foteljama. Nego da ne cijepamo dlaku na četiri dijela – kad kažu “ispravljene kičme”, misle metaforično. Jedini je problem, što ta metafora znači da se u EU ne uđe uopšte. Njihove izjave su gotovo od riječi do riječi iste kao izjave predsjednika Vlade Gruzije Kobalidzea, nakon što je odlučio da (kakvo iznenađenje) suspenduje proces pristupanja Gruzije EU. A ako je aktuelni premijer Gruzije uzor za uspjehe u evropskim integracijama, onda sam ja Džingis Kan. Bukvalno. 

Ovaj put, nakon zatvaranja tri pregovaračka poglavlja, Mandić i njegovi drugovi ponovo su povukli vrlo destabilizirajući potez. Ustavni odbor Skupštine Crne Gore, pod predsjedavanjem poslanice iz Mandićeve partije, je nelegalno donio zaključke da troje sudija Ustavnog suda ispunjavaju uslove za penziju. Ovo uprkos tome da Ustav Crne Gore eksplicitno zabranjuje takve akcije bez obavještenja koje upućuje Sjednica sudija Ustavnog suda – a to obavještenje nikad nije stiglo. Ono što Ustavni odbor jeste dobio je nezakoniti dopis predsjednice Ustavnog suda. Zašto nezakonit, pitate se? Pa zato što se Sjednica sudija Ustavnog suda do juče sastojala od 6 sudija. Predsjednica suda je jedna osoba. Tako da, ukoliko kojim slučajem nije izvela medicinsko čudo i klonirala se u još pet različitih osoba, predsjednica Suda nije imala ovlašćenje da pošalje dopis. Za divno čudo, predsjednica Ustavnog suda je takođe bliska rođaka jednog od glavnih ideologa bivšeg Demokratskog fronta. Koincidencija? Možda. Ali, sa takvim slučajnostima, namjere nikom ni nijesu potrebne. 

I tako su Demokratski front i njihovi rođaci iskoristili onaj stari komunistički (Titov) recept: “zakona se ne treba držati kao p’jan plota”. Rezultat toga je sljedeći – Ustavni sud se ponovo lako može naći u blokadi. S njim, parališe se izborni proces, kao i proces evropskih integracija. Ovo takođe otvara put parlamentarnoj većini (naravno, pod vođstvom Mandića) da bez ustavno-sudske kontrole usvoji Zakon o državljanstvu a, bože zdravlja, i Zakon o stranim agentima – koji će natjerati nevladine organizacije koje primaju strane grantove da se registruju kao “strani agenti” (kao u Rusiji). Ovo takođe otvara mogućnost pokretanja procesa impičmenta predsjednika Crne Gore Milatovića – koji je sada politički protivnik Demokratskog fronta. 

Premijer Spajić nas uvjerava da se takvi zakoni neće usvajati ili amandmanski mijenjati bez “konsenzusa sa opozicijom”. Problem je samo u tome što Mandića baš briga šta Spajić priča. Mandić uspješno koristi “salama taktiku”. Prvo će Crnu Goru pretvoriti u autoritarnu državu, tako neutrališući aktuelnu parlamentarnu opoziciju i predsjednika Milatovića. Kad to završi, preći će na političko odstranjivanje Spajića. I uspjeće u tome. Zašto? Zato što Mandić ima snažnu podršku iz Beograda i Moskve, a Spajić neće imati niđe nikog da ga podrži – do tada će aktuelni premijer već politički nadživjeti svoju korisnost. 

Da skratimo dugu priču (jer imamo i druge teme da pokrijemo) – od 17. decembra 2024, izborna demokratija i evropska orijentacija Crne Gore su suspendovani. Ovo vas podsjeća na Rusiju i Gruziju? Da, podsjeća i mene. U međuvremenu, Mandić i saveznici su povratili kontrolu nad crnogorskom policijom, a Agenciju za nacionalnu bezbjednost odavno kontrolišu (ili još gore, kontroliše je BIA i konsekventno ruske službe). Tu skoro je postavljen novi direktor ANB – čovjek koji je politički blizak premijeru Spajiću, ali koji nema ni dana iskustva u obavještajnim poslovima. Prije nego što je došao da bude direktor ANB, živio je od iznajmljivanja jahti. Što ovo znači? Znači da će mu, sve i da mu je to želja, nedostajati znanja da pokvari planove BIA za Crnu Goru – a ako kojim čudom proba, lako će ga skrajnuti. 

Mandić i njegovi takođe tvrde da su konzervativci i zaštitnici “porodičnih vrijednosti”. A kako ih to brane? Pa tako što prikrivaju pedofiliju u srednjim školama. Mislite da sam prećerao? Pa evo da objasnim. Mandićeva stranka je imenovala direktoricu podgoričke Gimnazije. Profesor (muškarac) u toj školi je svojim učenicama slao sms poruke od kojih bi se i Ron Džeremi zacrvenio – udžbenički slučaj “groominga” i seksualnog uznemiravanja sa pozicije moći. Što je direktorica uradila? Smanjila je profesoru platu za 30 posto, zataškala čitav slučaj i pustila profesora da i dalje predaje i organizuje školske ekskurzije. 

I kad je skandal izbio, roditelji i ogorčeni građani su tražili ostavku direktorice. U odgovor na to, čitava Mandićeva partija, uključujući i ministre u Vladi Crne Gore, je podržala direktoricu. “Mrze je jer je otmena Srpkinja” – rekao je ministar urbanizma. Ljudi koji protestuju protiv direktorice su “moralne nakaze i bijede” – gradonačelnik Pljevalja. Sam Mandić je rekao da “u potpunosti stoji iza direktorice”. 

Da vam nešto kažem – politički sam i sam konzervativac. Tako budite sigurni – zataškavanje i odbrana pedofilije nije konzervativizam. Takav “konzervativizam” bi Čerčila ili De Gola natjerao da se u grobu prevrću. Pa i takav živi zaklanik za porodične vrijednosti, Silvio Berluskoni, bi se, da je živ, barem malo postidio ovolikog licemjerja. 

Mandić i njegove partijske kolege u Vladi i Skupštini takođe aktivno blokiraju Zakon o rodnom samoodređenju – ne daju ne samo da se usvoji, nego ni da se u Skupštini raspravlja o tome. Nećemo sad ulaziti u pitanje da li su, i u kojem obimu, transrodna prava dio korpusa građanskih prava. Nećemo udostojiti ove petparačke branioce porodičnih vrijednosti (a vidjeli smo u pasusu iznad ovog kako ih brane) diskusije o bitnoj temi kao što je ta. Ipak, EU standardi u ovoj oblasti bez svake sumnje “naginju” ka liberalnoj/progresivnoj interpretaciji transrodnih prava. Zato, ako ste stvarno toliko željni članstva u EU kao što tvrdite – prestanite da blokirate debatu. Dopustite da obje strane prezentuju svoje argumente, i da poslanici glasaju. 

Još jedna ključna stvar – kad god neko kritikuje Mandića i njegove, odmah ih ovi optuže za “srbofobiju”. Ako se protivite kršenju Ustava – srbofobija. Ako želite da izborna demokratija u Crnoj Gori opstane – srbofobija. Ako ste protiv toga da pedofili predaju u srednjim školama, a da direktori zataškavaju njihove zločine – srbofobija. Ako ste zastupnica ili zastupnik transrodnih prava – pogodili ste, srbofobija. 

Nažalost, ova taktika pali. Zašto? Zato što tjera crnogorsku opoziciju da “hoda po jajima” i bude ekstra suzdržana i oprezna – kako ne bi bila optužena za širenje etničke mržnje ili podsticanje podjela. Tako da budemo kristalno jasni, i govorimo iz srca: čvrsto sam uvjeren da su etničke i religijske različitosti Crne Gore, mjesta gdje u jednakim uslovima i s jednakim pravima žive Crnogorci, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Muslimani, Albanci, Jevreji, Romi…naše najveće bogatstvo. Potpuno sam siguran da je svaki od ovih naroda, bez izuzetka, integralni dio Crne Gore i da bez bilo kog od njih građanske Crne Gore ne bi ni bilo. Pored toga, čvrsto sam uvjeren da čak i destruktivni političari poput Mandića i njegovih saveznika imaju pravo da izražavaju svoja mišljenja i učestvuju u političkoj utakmici. Tako funkcioniše demokratija. I na kraju, ali ne i najmanje važno – van politike, svim liderima DF, njihovom članstvu, simpatizerima i pristalicama želim dobro zdravlje, sreću i prosperitet – baš kao što isto to želim svakoj građanki i građaninu Crne Gore. 

Ipak, ništa od ovoga ne treba da nas zaustavi da kažemo popu pop, a bobu bob. Demokratski front, ili kako god da se ovih dana zovu, je maligni politički tumor koji razjeda crnogorske institucije, demokratiju i sistem bezbjednosti. Crnogorska vožnja ka Evropskoj uniji s njima za volanom je isto kao da neko pokušava da sa uznapredovalim rakom pluća trči maraton. Taj pokušaj se može završiti na dva načina – ili će karcinomom izjedeni trkač uspjeti da napravi čudo i pretrči 42 kilometra i 195 metara, ili će da iskrvari na nos i usta i sruši se u prvi kanal pored puta. Kako bi to rekli Podgoričani – da ga traže u kunetu. 

I vjerujte mi, dragi čitaoci, zaista, ali zaista bih želio da nijesam u pravu – ali ovaj drugi scenario je mnogo vjerovatniji. I baš kao u nekoj srceparajućoj niskobudžetnoj melodrami s Netfliksa, trkač (Crna Gora, da se razumijemo) će da okrene glavu i još jednom pogleda sunce prije nego što kolabira pored puta. Prelomna tačka bez povratka, nema što.