Spajić i Mandić, savršen autokratski tandem, dobar i loš policajac privedene Crne Gore

Za Antenu M piše: Demir Bulić 

Izašli smo konačno na čistac: blesavi naum da pravda upali na gurku, a da se zemlja demokratizuje u udruženom poduhvatu sa šovinistima, politika koju su zagovarali korisni idioti sa crnogorskim obilježjima i čistunci sa bedževima građanskih protesta, upokojila se u Odboru.

Da je maligno nasljeđe škole mišljenja o dva ekstremizma i emancipatornom karakteru litija veće od njenog kratkog vijeka, protagonistima je postalo jasno nakon lapota nad Ustavom.

Miškova smatranja, koja su realizovale dritange, izvela su na put Scilu i iredentu, predala im ključeve kuće i ostavila u amanet brigu o budućnosti nečega što za njih predstavlja predmet ideološke omraze - otcijepljeni žal, odmetnuto pleme i izmišljeni jezik.

Otkako je pravnoj državi polomljena kičma, svakom novom zlu koje rezignirano čekamo obezbijeđen je koridor prividne legalnosti.

Ne postoji više nijedna instanca koja letalnu povredu osamnaestogodišnjeg pacijenta može da sanira, spali smo na milosrđe ravnogorskih spomenica. Nek nas sad uživljavaju u simulaciju evropskoga puta i neka nas vode u tri lijepe.

Kako se u traumatskim okolnostima drže predstavnici parlamentarne opozicije? Zauzeti su kontrolom štete i komodifikuju poraz. Što bi drugo radile primjerne kalfe našeg političkog buvljaka!

Poziraju u ulozi tragičnih heroja berući simpatije publikuma koji je sklon kiču i melanholiji. Ugibaju se u zanosu mučenika na pravdi Brisela i sliče Renijevom prikazu Svetoga Sebastijana, nad čijim je reprodukcijama masturbirao nobelovac i kreten Jukio Mišima.

Eno ih na stratištu Skupštine, grudi im nadima rodoljubiva patetika i viču devalvirane patriotske trice. Uplaćuju fišeke za bengalsku vatru i talambasaju o sto pod predśedavajućim čekićem nadvojvode Mandića, notornoga Raja, kojem je trijumf redukovao govor tijela i kretnje sveo na junkerski minimum. Jezik mu je doduše ostao slijepljen sa vlatima trave zavičajnog proplanka. Teško da se naš predśedavajući četnik ikad češće osmjehivao u kameru.

Što radi najveći živi spomenik među game changerima? Eno ga međ' ožalošćenima, stoji u auli Skupštine kao pokajnik u kapeli, dreždi u pogrebnom stroju za primanje izraza saučešća.

Ko još ne zna da jedino smrt okuplja srodnike u nezboru? Neobično ga je viđeti uz noge markiranih arhineprijatelja. Perje mu se ne kostriješi kao nekad i ne ostavlja više utisak živinca za sezone parenja. Utučen je, djeluje mali kao uvijek i manji nego ikad.

Čini se da ne bi trepnuo ako bi ga s pogreba odnio Bemaxov viljuškar. Šovenski štovatelji i svetosavski popovi su ga ostavili samog na ledini, zgrebali su ga s upravnih tijela kao sasušenu krastu i sad, zgužvan kao kondom na cesti, svjedoči o lakom zadovoljstvu i promašenoj ljubavi.

O pobjedničkim terevenkama, na kojima je recitovao bećarac i vitlao ručicama poetske pravde svjedoče još samo zguljeni rubovi natpisa na lokalnom plovilu, goroj i skupljoj olupini od one koju je potopio u ludilu raskriljenog resantimana. "I ti si na spisku", zviždi vjetar kroz olupinu. "Uzmite svoju slobodu", vijore se na povjetarcu crne zastave. Teško da je iko tako silno umio da pušti vjetar.

Manjinski Ervin je zbog ranije preuzetih obaveza spriječen da se odredi prema ustavnoj frakturi, ali su posilni prenijeli telegram u kom se apeluje na uzdržanost među zavađenim stranama. Kalkulišući sa stotinu pedeset i dvije i po jedinice leksičkoga fonda, shvatio je da je radost života u putovanjima. Investitori su prepoznali Ervinov uvid, s mukom uvukli insana u odijelo, sparili košulju s kravatom i proizveli ministra diplomatije, a investicija je urodila malim ali značajnim prinosom glasačkih tastera. Mogu da ga zamislim kako, po nalogu nadređenog šibicara, austrijskom kolegi predlaže podizanje spomenika svim žrtvama modernog ratovanja u Mauthauzenu. Ko zna zašto je dobro to što investitori više ne uvrštavaju njegove inicijative na dnevni red skupštinskih zasijedanja.

Među guskama u magli se i dalje preživa fraza "oni bivši".

Istom frazom amortizuju se kritike pada demokratije u Srbiji. Ovi sadašnji jesu, al' kakvi su oni bivši. I očas eto autoritarnog ljigavca kome parlament aplaudira po deset minuta u komadu.

Što, dakle, da se radi u zvjerinjaku bez ograda? I može li se pouzdati u liderstvo koje sebe drži važnijim od onoga što zastupa? Možemo li se pouzdati u sitne duše iz opozicionih vrhuški, anemične manekene bez erosa pobune? Sumnjam.

Mislim da u novoj stvarnosti šansu zaslužuju novi ljudi, energični, odgovorni i prepoznatljivi, ljudi bez balasta serije poraza iz koje se izlazi bez ośećaja odgovornosti i namjere da se iz pristojnosti odstupi, što nalaže i politička kultura u zemljama u koje se odavde bježi u potrazi za životom koji nije sveden na golo preživljavanje i strah od rata. U suprotnom, pravi se zastoj i čini doprinos razaranju i društva i države. Već smo viđeli da iz močvare mogu iznići samo izdanci očaja i pohlepe, novi prezervativi koje će poslije snošaja bačit pored puta.

Ukoliko se ne prevaziđu lični i kolektivni animoziteti, što je sine qua non imperativnog objedinjavanja svih društveno-političkih činilaca koji ovu državu smatraju prevashodnim garantom građanskih prava i sloboda, demokratsko uređenje jedinim prihvatljivim okvirom za život ljudske zajednice, integraciju u EU politikom koja nema bolju alternativu, a nezavisnost Crne Gore i njen status članice NATO činjenicom na čije osporavanje prestaje svaki razgovor, ukoliko se ne prione stvaranju najinkluzivnijeg mogućeg pokreta za spas crnogorske demokratije, koji bi se suprotstavio partitokratiji litijaške crne revolucije i njenom efikasnom oburdavanju ugaonih kamenova zajedničke nam trošne kuće, ovo će uskoro biti tiranija, tvrđa od naprednjačke Srbije, strukturom nalik dejtonskom birokratskom monstrumu iz komšiluka. 

Želite li da život provedete u disfunkcionalnom etnopolisu pod velikosrpskom hegemonijom i ruskim uticajem, izolovanom od Evrope, u koju bi se odlazilo preko Albanije? Ako po orijentaciji nijeste pipun, preostaće vam tihi očaj preživljavanja u tuđoj provinciji bez ikakve perspektive u domenu civilizacijske savremenosti koju priželjkujete. Ostaćete trajno lišeni demokratskog procesa na bilo kom nivou javnog odlučivanja i bilo kakve šanse za pristojan život čiji je kvalitet moguće unapređivati.

Śećate se onog Mandićevog siktanja o "državolikoj tvorevini"? Davni tantrumi jednog zadrtog krvomutnika možda i nijesu vrijedni pamćenja, ali njegov aktuelni status prvaka legislativne vlasti čini razliku. Dočekali smo i mi i on: tvorevina je isprana tekovinama varljivog ljeta te vaistinu više i ne liči na državu - ostala je samo odrana čapra, koja ima upotrebnu vrijednost karnevalskog kostima u kojem se izlazi pred strance. Tako vam je to kad državu predate u kandže krilniku gibaničarskog "antifašizma", međunarodni subjektivitet vam se očas prometne u puškarnicu Sveta koji svijet posmatra preko nišanske mušice, a u prvim komšijama vidi neprijateljsku prethodnicu.

Prirodan razvoj te već viđene balvan-dijalektike je državolika noćna mora koja ima da bude bušna vreća etničkih kantona. Ideja takve budućnosti već se uveliko opredmećuje na paklenom igralištu lokalnih parlamenata. I naš najveći predstavnički dom će sve više ličiti na zabran populističkih i partija zabavnog karaktera.

U državi s takvom reprezentativnom demokraturom mogu cvjetati samo kleronacionalističke fiksacije, vučićevićevska hiperprodukcija narodnih neprijatelja, pinkovska pornografija i predatorsko poslovanje; to bi bila nedođija koja se klati na ivici oružanog sukoba. Svaka debata o javnim stvarima koja preispituje stajališta vlastodržaca bila bi blagovremeno suspendovana, o čemu svjedoči svježe oktroisani urbanistički plan glavnoga grada i premijerski sati fakultativne naravi. Kao svaka strahovlada koja drži do nesmjenjivosti, ni ova naša nas neće predugo ostaviti u neizvjesnosti glede izmjene zakona o državljanstvu, pa će svake izbore riješiti autobusi iz Srbije i Dodikovog feuda što leži na ljudskim kostima, od kojih još mnoge počivaju svezane žicom. 

Jesmo li zaboravili da je i Vučića mnogi ozlojeđenik na Borisa Tadića i slične birao iz protesta, s uvjerenjem da će silikonski modifikovane šešeljevce lako smijeniti ako se proevropska agenda raskrinka kao demagogija i ako se Vojin i Slobin potrčko vrati starim pločama? Dvanaest godina kasnije, takvi glasovi čuče u śeni i tupo gledaju kako protestuju đeca koju biju slučajni prolaznici bivoljih vratova, dok režimski mediji u živom prenosu njihovo nasilje tumače kao bijes pravednika kojima ološ priječi put u ambulantu, porodilište ili na čitanje bajke za laku noć.

Pod režimom koji nosi Jolev lik neće biti načina da se oslonite na mehanizme vladavine prava, čak ni utoliko da dijete zaštitite od seksualnih predatora sa pedagoškim zvanjem i direktora škole u kojoj se zlostavljanje toleriše, ma koliko stvar bila flagrantna. Inicijative za institucionalnu zaštitu fizičkog i duševnog integriteta će se ignorisati a inicijatore će vlastela difamirati kao zle namjernike na tuđi ugled. Prijave nasilja će se, naravno, čitati u identitarnom ključu. Ako ih uopšte iko blagoizvoli čitati. Prijave kojima budu obuhvaćene jedinke ugrožene vrste biće tek manifestacije antisrpske histerije i biće arhivirane kao primjeri raskrinkanih zavjera protiv uglednika na funkcijama, a skupštinski će nadležnici za ljudska prava naćerati i žrtve i zviždače da zažale što su se rodili, sve ispod radara javnog mnjenja. Śetite se riječi Bora Kontića: "Kad čujem da su Srbi ugroženi odmah obiđem podrum, da provjerim uslove za duži boravak".

U takvom ambijentu će i filetistička paradržava Srpska pravoslavna crkva biti u središtu društvenog života, a njeni žreci će s državnih portfelja i zvaničnih govornica promicati parohijalizam i sujevjerje, pathos autoviktimizacije i kulturu krvi i tla, dok dešavanje naroda opet ne kulminira malim genocidom među prijateljima. U međuvremenu, činodejstvije će matici privesti mnogu kopilad i lažne ljude kao reformisane pokajnike. Ostatku će, daće Gospod Bog i njegova administracija, s tijela i duše otpadati živo meso, za opomenu svima kojima fali krotkosti.

Ukratko, pašće mrak koji će ispuniti rika šumskih aveti.

Spajić i Mandić su uzdanice ovog ubilačkog kulta. To je savršen autokratski tandem, ekstremno desna iredenta par excellence, dobar policajac i loš policajac privedene Crne Gore. Ova kriza nije božje davanje već zaprška za jelo čiji ste sastojak. Nju nećete moći da prespavate bez ośetnih posljedica i ona ne može proći sama od sebe. Pasivnošću nećete uspjeti da sačuvate ni mir, ni komfor, ni slobodu, ni dostojanstvo, a možda ni goli život. Razmislite o nepristajanju na takvu sudbinu.

Na kraju, ne želim apelovati na patriotski sentiment. Ne sumnjam da on cvrči u kalu cinizma. Apelujem na vaše guzice. One čija bjelina zasljepljuje oči da ne vide ustavni poredak u ruševinama. One koje ste pružili Doktoru Spajiću da u njih ubrizga serum ekonomskog ozdravljenja. Ali oštrica koja se približava nije vrh čudotvorne injekcije. To je kolac Mister Mandića. Onaj na kom ćete skapavati proklinjući lakovjernost, dok će vam se Danajci, gazeći ugarke vašeg doma, u lice rugati na lakoći prihvatanja malih znakova dušmanske pažnje.