Crnogorstvo, kad i kako

Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis

Radim na tekstu o identitetima u Crnoj Gori. I o vlasti pamflet, o politikantima koji se tom kaleiodoskopu o pripadnosti vješto prikradaju, pa svakome od naroda ponude zalogajčiće taštine. Jer identitet i jeste ponajprije - obilje taštine u biću koje insistira na kolektivu sa dirigovanim zrncima krvnim... Škuro svjetlo dana, utučena volja onog kome je do identiteta tako malo stalo. Jer Identitet - to sam ja, nikada - mi. 

Tijelo moje, kao da je tijesto koga uporno valja među dlanovima kišoviti div, dok mi sriče: ti si Crnogorac, nisi Srbin. A Grk? A Cincarin? A Albanac? Juda Iskariotski? Miličino kopile, kakav sam bio za lajave rođake. Moje misli o identitetu - kakve li crne rapsodije, snopovlju cinizma, vrisku sarkazma, majko Božja!!!

Svaki govor (razgovor) o identitetu žitelja Crne Gore, o fenomenu identiteta uopšte, traži uporednu raspravu i o identitetima Balkana, jer je riječ o „košulji i gunju najedno“ - toliko smo povezani i pomiješani. Dobre prakse o identitetima, koliko jučer, u mojoj domovini mogle su se uzeti kao obrazac i za ostale zemlje koje, u manjoj ili većoj mjeri, imaju ambiciju da se uhvate u kola folkloristike. Smjernice iz naloga evroatlantskih integracija. I postanu za njih, do nje, ravnopravni trkači. Od želja do mogućnosti. Kao i u svim društvenim procesima, taj put prate složeni odnosi, dijelom neriješena pitanja, politička, ekonomska i kulturološka, nedefinisane strukovne i ine veze u saradnji zemalja Balkana i Mediterana. Još čvršća regionalna povezivanja, trnovit put od zatvorenih sistema do otvorenog društva. Lekcija, za koju, izgleda, valja nama pozvati mudre i načitane učitelje. Ne gomilu govnovalja iz aktuelnog  političkog života crnogorskog.  Niti inteligenciju našu koja nas je odavala i izdavala već tisuću puta, i opet će: ako  bude sreće. Elita, dakako, kod nas ne stanuje. Privid elitnog – da, pokoje zrnce zlata sred blata i šaše.

Što evropskom identitetu Crne Gore priječi brže napredovanje, što ga preporučuje, koje su mu perspektive do idealnog modela: biti i država i nacija najedno, a unutar nje svakom da uzme svoje. U slobodnoj zemlji slobodnih pojedinaca? Nemoguće!

Sa svim naslagama  hirovite prošlosti koja nas je prekrivala kao arktički snjegovi, identitet za nas, kod nas, ne može biti, niti će ikada biti, enciklopedijska činjenica o narodu, rasi i kulturi, pa da je u Skupštini Crne Gore jednoglasno potvrdimo, već dovršena i, dakako, kompleksna analiza svih društvenopolitičkih činilaca unutar crnogorskog multikulturalizma.  A taj je oduvijek počivao kod nas i u nama, kao siroto dijete suludih roditelja. Za novo oblikovanje nove evropske države i njenog novog svenacionalnog sadržaja unutar Unije - tome smo se upregli sa pola snage, mi: najljepši, najpametniji, najhrabriji.

Uprošćeno, svu istoriju Crne Gore dijelio bih u dvije epohe. Dukljansku, mitološku i lijepu. I srbocrnogorsku – epsku guju u njedrima istorije: kur vetine nad kurvetinama Ako u prvoj epohi, osim nezaobilaznog miješanja katolicizma i pravoslavlja, ilirskog i grčkoaromejskog, identitet i ne postoji, jer ga na se posve preuzima vjerska pripadnost: vizantijska ortodoksija ili papinska dogma - u drugoj epohi, koju sve više ideološki konstruišu strani uticaji i drastične kulturološke mijene, identitet se formira kao srpski. Sa zapada (od klasicizma do kasnog romantizma) stižu rijetki emisari-stranci u ove krajeve i nalaze egzotiku o kojoj pišu sa zanosom. Sa sjevera i istoka zapljuskuju naše gore crne vaseljensko-svetosavske hagiografije i ruska darovanja gladnom puku. Sve je očitiji srbofilski konstrukt dinastije Petrovića. Oni su epsko počelo i tragični predepilog herojskog u crnogorskom biću. Sa njima i pojam o identitetu biva eksplicitniji i agresivniji. Dodatnu složenost (a danas ćemo konvencionalno potvrditi: i bogatstvo) po naše identitete donijelo je otomansko nadiranje, kad se, uglavnom s rubova male zajednice crnogorske, konvertitstvo u islam definiše, kod jednih kao izdaja, kod drugih kao civilizacijski dobitak. Već možemo govoriti o crnogorskom multikulturalizmu, ne hajući za cinične poštapalice zluradih o našim posebnostima koje nam zlotvori ne priznaju.

Socijalno raslojavanje, posjed i zanati, sazrijevanje varoških zajednica i pojedinca u njoj. Već imamo, od mora do polja kosovskog, i od sandžakata do kasnobogumila i habsburgovaca, unutar jedne geozone: Arnaute, Srbe, Crnogorce, Hrvate, Morlake, Muhamedance, Bošnjake, Ere, Latine, Bugare-Makedonce, Jehudije, Romeje, Mađupe, etc. To su još uvijek zajednice koje većinom definiše žig određene vjere (ili, rjeđe, opšte bezvjerstvo, paganstvo), ali još ne i etničko obilježje. Sve to opijeva (dakle: slavi), epska pjesma i kolektivni zanos uz nju, gusle javorove, džeferdar i medalje. Postepeno ali neumitno, ovakav antropološki instrumentarij donosi među stanovništvom raskole, na one koji su „bliži”: draži, bratskiji, i na one koji su „dalji”: ostrvljene zajednice pagana, potom poturice sa sjevera i većinski živalj Boke, kao venecijanska predstraža. Prepoznaju se getoizirani prostori, stočari-katunjani, ratnici, skitnice i mahalska čeljad. Varoši i sela, ograđa i katuni, primorske utvrde i mahale. Ali, u tim naseobinama, niču i sve brojniji primjeri suživota. Jača respekt između više naroda jedne teritorije. Krvava istorija i dramatični izazovi puka,  jednako uporno vape miroljubiva rješenja, Uspostavljen je „višeslojni identitet“ Crnogoraca, ali i putovi pomirenja među njima. Zajednice manjina u većini i većina sa manjinom, i - u potonje: građanstvo i osviješćeni pojednici, nasuprot umirućem plemenskom. Crnogorstvo-jugoslovenstvo: utopijska želja ili realna perspektiva? Pa dokle se stigne.

A stiglo se, zar nije tako! da horde, sa obje bande mitomani, u čizmama od sedam milja, i dan-danji, tumaraju brdima i doljem moje Domovine.  

(odlomak iz knjige ASKITOS, izdavač FOKALIZATOR, Pdg.)