Postaje li grogirani autoritarni vladar Srbije još ozbiljnija prijetnja susjedstvu, prije svega BiH?

Piše: Davor Gjenero

U dva beogradska „vučja” tabloida, jednog kojeg u ime Vučića formalno uređuje neki Vučićević i onog koji u ime vučićevaca kontrolira onaj isti Vučelić, kojem je Milošević nekoć bio povjerio kontrolu nad njegovom „tvornicom laži”, RTS-om, u nedjelju su se sinhrono i povezano pojavila dva očito vrlo povezana teksta.

Vučelićeve Novosti pišu o tome da se u Bosni i Hercegovini sprema konačni sukob i da će u tjednu koji predstoji skupština manjeg entiteta započeti poteze koji bi trebali njihovog satrapa Dodika zaštititi od krivične odgovornosti koju na osnovu zahtjeva Visokog predstavnika Christina Schmidta utvrđuje pravosuđe Bosne i Hercegovine, a u tekstu se sugerira da je politička elita Dodikove paradržave spremna i na odluke o neovisnosti, pa i za oružane sukobe koji bi mogli uslijediti.

Taj tekst Vučić-Vučićevićeve „paranovine” odmah prenose, a uz to slijedi i tekst iz pera „glavnog urednika” koji svim protivnicima u Srbiji najavljuje da ih narednih dana čeka otvorena represija i progon, a da je režim donio odluku da pod svaku cijenu održi svoju vlast.

Vučiću ‘svega dosta’

Još neki dan Vučić je na onoj svojoj televiziji, koju kontrolira taj isti Vučićevim gostovao na „redakcijskom kolegiju” tog Informera, a koji dan nakon toga Informer je objavio „ekskluzivno saznanje”, bez atribuiranja izvora, prema kojem je Vučiću svega dosta, kako razmišlja o raspuštanju svih institucija vlasti i raspisivanju novih izbora na svim razinama, ali i o tome da se sam povuče s pozicije predsjednika i da ne sudjeluje niti u budućim parlamentarnim izborima.

Naravno, svi su znali da je to „informacija” proizašla iz Vućićeve političke kuhinje i da se ne radi o najavi povlačenja, nego upozorenju akterima iz nižih ešalona vlasti, da je sad vrijeme za izražavanje podrške mudrom, ali umornom vođi, pa možda i za „mitinge istine.

Iako su se izjave pokornosti Vođi redale, ipak se ništa u areni nije promijenilo, dapače, procesi su se nastavili odvijati vrlo nepovoljno za Vođu. Protesti studenata postali su konsolidirani, studenti sve više postaju uzor ostalim građanima, a u političkoj se areni pojavila i politička opcija koja bi mnogo toga mogla promijeniti.

U politiku se odlučio vratiti Goran Ješić, koji je demokratsku Srbiju opčinio viteškim držanjem na protestima u Novom Sadu, kad je pred onima koji su djelovali kao huligani, a neki od njih su imali policijske značke, koje su, doduše, skrivali, branio studenta kojeg su ovi pokušali oteti. Ješić je nakon toga nekoliko puta neopravdano hapšen, a time je samo gurnut u poziciju da se jednostavno mora vratiti u politiku, koju je bio napustio.

BiH kao jedina opcija za ostanak na vlasti

Ješić je osoba koja ima potencijal da bude vođa opozicije u Srbiji, još je dovoljno mlad i svjež, a silno je iskusan i politički nekompromitiran. Očito ima snažan talent, i kad je prošle subote osnivao svoju političku organizaciju, jasno je odabrao metu kojoj će se suprotstavit – strah. Strah je ključan faktor svake diktature, a Ješić zna što govori kad poručuje da se režima više nitko ne boji. Istovremeno, institucije koje su zarobili Vučićevi poslušnici, počele su se raspadati. Liječnici su na rubu štrajka, a da bi izbjegli neugodan štrajk u prosvjeti, vlasti su odlučile nasilno (pred katolički Božić) prekinuti školsku godinu. Sve to govori da Vučić i sljedbenici shvaćaju da im vlast klizi iz ruku.

Jasno je, međutim, i to da Vučić vrlo dobro zna da on nije demokratski političar koji može nastaviti djelovati u političkoj areni i nakon gubitka izvršne vlasti, nego da je za njega očuvanje vlasti uvjet opstanka. Jasno mu je i to da karta na koju je do sada igrao i terorističkim potezima (ubojstvo Olivera Ivanovića, pokušaj okupacije Sjevera „jaltanskom strategijom” provedenom u selu Banjska, putinovska strategija razaranjem infrastrukture, vodnih kanala kod Zubinog Potoka) na Kosovu nije dovoljno jaka, a da bi ga održala na vlasti.

Naime, iako mnogi u Srbiji trabunjaju o tome što će biti „kad se vojska na Kosovo vrati” i pozdravljaju s „dogodine u Prizrenu”, svima je zapravo jasno da je Kosovo nepovratno uspostavilo suverenitet, a nada o diobi teritorija, u kojoj bi Srbiji pripale tri općine na sjeveru vrti se u glavama nacionalista, ali nije nešto što može biti mobilizirajuće za šire slojeve. Dakle, jedino na čemu se može graditi vanjskopolitička strategija imperijalizma sirotinje je širenje Srbije na manji entitet Bosne i Hercegovine. U kombinaciji s ustavnim udarom iz manjeg entiteta u BiH na suverenitet te države, pak, mogući su udari nesputane Vučićeve agresije na domaćem terenu.

Primjer Slobodana Miloševića

Upravo je to ono s čim se suočavao Slobodan Milošević u vrijeme velikih demonstracija 9. marta 1991. Za njega je tada bilo ključno to što su u ostalim republikama bivše Jugoslavije skrušeno gledali kako izvodi vojsku na ulice i provodi represiju unutar Srbije, odnosno u Beogradu, a samo tri mjeseca kasnije tu je vojsku pokrenuo, najprije uplitanjem u iz Srbije vođene operacije srpskih pobunjenika u Hrvatskoj, nakon toga kratkim ratom protiv Slovenije, a nakon toga općom agresijom na Hrvatsku i nakon toga na BiH.

Vučić je očito odlučio zaigrati na sve ili ništa. Studenti, prosvjetari, a potencijalno i liječnici ozbiljno su načeli režim, snažnije nego što je Vučić bio ugrožen ikad otkad je na vlasti. Tragovi korupcije autoritarnog režima sve su očitiji (očiti su u novosadskoj tragediji u kojoj je zbog korupcije i nemara vlasti poginulo petnaestoro ljudi), a sve očitije je vidljivo kako je stari izrijek lorda Actona o tome da svaka vlast korumpira, a da apsolutna vlast korumpira apsolutno, dobar opis karaktera vlasti u Srbiji.

Valja biti vrlo oprezan zbog onog što će se događati u narednim tjednima. Naime, prošli petak u Bruxellesu su počeli Božićni praznici, u Americi odlazeća administracija sprema ladice, a nova još nije uspostavljena.

Kopiranje Putinove terorističke prakse

Kao što je u Banjskoj i u Zubinu Potoku kopirao Putinove terorističke prakse, to čini i u pripremi „ustavnog udara” u BiH, jer je kao i Putin uvjeren da je nužno „sve obaviti do Trumpove inauguracije”. Iako njemu nikad nije bilo do članstva u EU, pa ga ne uznemirava činjenica da je nastavak pristupnih pregovora ostao zamrznut, Vučić računa na to da, ako brzo „obavi posao” u odnosu na BiH, neće biti ozbiljnih posljedica, kao što ih nije bilo niti nakon Banjske ili Zubina Potoka, a uvjeren je da stara Putinova paradigma, izbjegavanje dijaloga s europskim institucijama, i pokušaj bilateralnog „političkog trgovanja” sa zemljama članicama, što je Putin radio od dolaska na vlast do početka totalne invazije na Ukrajinu, i dalje „dobitna kombinacija”, a da odlučni stav ponekog aktera, poput Visoke povjerenice za vanjsku politiku Kaje Kallas ili principijelnost Izvjestitelja Europskog parlamenta Tonina Picule nisu drugo nego kamenčići u cipeli, možda neugodni, ali nevažni.

U narednim tjednima stabilnost Balkana mogla bi ovisiti o reakciji Europske unije, koja, i zbog prodora „kvazisuverenizma” u Europsko vijeće, sve teže donosi važne odluke. I to je nešto na što agresivni režim u Beogradu računa, kao što je i devedesetih računao na izostanak europske i američke pravovremene intervencije.