Što je čovjek smirenijeg uma, bliži je snazi

Piše: Zoran Piperović

Mora da je jutros Vasilije Čarapić bio izložen podgoričkom sjeveru koji uzburka sve u čovjeku.

Prirodno, glavu, prije svega. 

Sa kapom na njoj. Ili bez nje.   

Da nije tako, sjetio bi se on, ne kraljice Viktorije i viktorijanskih pisaca, već, recimo, Marka Aurelija, koji kaže - što je čovjek smirenijeg uma, bliži je snazi.

Vjetar sve ponese. 

Prisebnost, u konkretnom slučaju, prije svega.

Nešto i rodi, fijučući oko glave. 

Vasilije je tvit mog drugara Spajketa nazvao viktorijanskom literaturom.

Što i jeste. 

Ako se mislilo na tvit gdje Spajke onako džentlmenski, premijerski, državnički, gospodstveno, tvrdi da neko kući (sutkinja Ðuranović) u nemoći i neizvjesnosti jeca!!!

Ne bih pravio analizu anticipiranja što ko po kući radi, pogađajući i duševno stanje (jecaj, neizvjesnost) samo iz jednog razloga.

Desnica bi mi izgubila kontrolu, a premijer je moj drug.

Dvije stvari su mi ovdje zanimljive.

Spajke za sebe kaže da je bogat čovjek, a onda bodri građanku (sutkinju Ðuranović) da bude sretna jer će biti bogatija za 50 eura, za koje se on ne bi ni sagao na ulici. Pretpostavljam.

I drugo.

Neka Čarapić (5 dana fore ima) nabroji dva viktorijanska pisca za koje su čuli on i njegovi partijski drugovi.

Da pomognem.

Čarls Dikens. 

Ostao je još jedan.

Neka mu saopšti ime, a da ne gugla.

P.S: Neka viktorijanac odgovori bez guglanja i na sledeće: Roman “Orkanski visovi” - viktorijanski, nosi naziv:

A) po planini

B) livadi

V) kuhinjskom priboru

G) kući

D) poslastičarnici

Ð) brvnari

P.S. 2: Čarapićev naum je ozbiljan, samo što on ne zna šta će sa tako ozbiljnim naumom.

P.S. 3: Ko umišlja da je nešto tobože smiješno efikasno sredstvo za ispoljavanje mržnje, sigurno zna da je ta ista mržnja njemu ljekovita za liječenje sopstvenog straha.