Slabi ljudi lakše pokleknu

Piše: Darko Šuković

Nakon tri mjeseca zatvoren je podgorički postizborni pazar. (Ne)očekivani ishod pokazao je da politika ipak nije samo sabiranje do 30, nego da u toj računskoj operaciji obavezno treba imati u vidu karakter sabiraka. Andrija Mandić, kao eksponent političkih nečastivih sila, pokazao se (naj)boljim poznavaocem odborničkih duša  i - završio posao. Posao mu je olakšala činjenica da je radio sa (ideološki) sebi sličnima.

U PES-u se, kažu, preksinoć slavio krah GP URA. Što pokazuje o kakvim je beznadežnim amaterima riječ. Jer, za ovu "uslugu" Mandić će im uskoro ispostaviti fakturu od koje će onaj dio PES-a koji nije više DF od DF-a (a u kojem je i novi gradonačelnik)- zaboljeti glava.

Opoziciji bi Podgorica trebalo da bude nauk kako se procesi ne mogu ubrzavati. Očito, još nije sazrelo vrijeme da barem dio zatočenika napusti mentalni logor, podignut 30. avgusta. Šansa da se vlast formira na klecavim nogama jednoga-dvojice odbornika, zapravo, nije bila prilika nego opasnost po proces. Proces emancipacije zarobljenika litijaške osvete Crnoj Gori zbog proste činjenice da postoji.

Mnogo je važnije od preuzimanja vlasti u Glavnom gradu sad i odmah, da se to desi kao rezultat jasne većinske volje ljudi kojima smetaju pacovi po ulicama i kojima ne smeta pridjev "crnogorski" u Statutu Gradske biblioteke. A taj proces je nezaustavljiv.

Od kakvoga materijala se vlast ne pravi, a od kakvoga pravi sugerisaću kroz tri kratke, računam poučne, priče.

Priča prva   

Kada je vjetar promjena stigao i do Albanije, Crnogorci iz Vrake masovno su krenuli ka zemlji svojih predaka. Sjećam se tih dirljivih scena sa Božaja kao da su bile juče. Sjećam se i onoga što se dešavalo potom...

Mrzi me da kopam po arhivi za tekstovima u kojima sam, što bi rekli Cetinjani, "sramotio" tadašnju vladu što ih je smjestila u odvratni kamp, na Glavi Zete, čini mi se, jer to nije bilo mjesto za ljude sa dostojanstvom.

Onda je tadašnji, valjda, potpredsjednik Vlade Zoran Žižić došao na ideju da se Vračani transportuju na Kosovo. Sjećam se njihovog otpora i poklika:"Mi smo Crnogorci, nećemo iz Crne Gore".

Ponajviše zahvaljujući pritisku medija, većina njih je ostala ovdje. Najviše ih se skrasilo u Zeti, iako dio lokalnog stanovništva nije bio oduševljen time. Vremenom, većina njih se "snašla" i započela novi život. Vlast se bavila BDP-om, a Amfilohije njihovim dušama. Zato su danas većina "Vračana" Srbi i slijepo slijede politiku stranke Zorana Žižića i stranaka koje su se iz nje ispilile.

To što je, možda, od jednoga takvoga zavislio formiranje vlasti u Podgorici, nikako ne znači da Crnogorci treba da zaborave etički imperativ, star vjekovima:"otvori onome ko bježi, zatvori onome ko ćera". Naprotiv, bila bi to sahrana principa na kojima je počivao superiorni crnogorski moralni kodeks. Poenta je: i Podgorica i Crna Gora moraju sačekati da većina postanu oni koji tu maksimu razumiju.

Priča druga

Ustav obavezuje poslanike i odbornike da glasaju slobodno i daje im garancije da to svoje pravo/obavezu ostvare. Zakonom su zaprijećene kazne za one koji tu slobodu hoće da im ograniče. Za takve je zaduženo tužilaštvo, policija, sud.

Nema sumnje da je stara vlast kupovala glasove - parom, radnim mjestom ili na neki treći način. Za dugoga vladanja vjerovatno se izvještila da ne ostavlja tragove, a biće da ni nadležni organi nijesu davali sve od sebe da to otkriju i procesuiraju, pa je dokazni materijal o tim nepočinstvima ostao prilično tanak.

Tragovi pritisaka na odbornike "Za bolju Podgoricu", međutim, teško zaudaraju  po tradicionalnim i društvenim medijima i vrište da makar bude pokrenut famozni "izviđaj". Agresorima na slobodnu volju nije na pamet palo da se skrivaju. Posljednji pasus zajedničkog saopštenja koalicije PES-DCG i ZBPG, saopštenje Miholjskog zbora notornog popa Mijajla Backovića, najava litija iz Danilovgrada i Nikšića, tone botovskih bljuvotina... sve se to dešavalo pred širom zatvorenim očima crnogorskih tužilaca, nezainteresovanih za otvorene prijetnje demokratiji.

Dakako, i pred očima ambasadora  SAD i EU, zaduženim da bdiju nad vrijednostima kojima pokušavaju da pelcuju divlje balkansko pleme koje "ne trpi regule". Pred tom, čast izuzecima, gomilom licemjera nezainteresovanijih za zapadne vrijednosti od najokorjelijeg glasača Darija Vraneša.

Navodno, nije sve ostalo na pisanoj formi. Raskidana su kumstva, išlo se na kućni prag odbornika, prijetilo i klelo... I - upalilo je.

Ali, upalilo je zato što je svijest na koju se udaralo maljem primitivizma tek počela, ako je uopšte, da se "skida" sa kućnog reda, kojeg se još drže logoraši 30-avgustovskih vrijednosti: bolesna mržnja prema svakom simbolu crnogorskog identiteta, ponosno služenje drugoj državi, fanatični klerikalizam i mržnja prema svemu drugačijem koja se jedva drži pod kontrolom.

Partnerstvo sa ljudima takvoga svjetonazora nije rješenje nego truli kompromis, ubacivanje opasnog virusa u necijepljen i nedovoljno jak organizam da se sa njim izbori.

Priča treća

Baš na jučerašnji dan, 27. decembra 1943. Njemci su izveli iz zloglasne Jusovače grupu zarobljenika i poveli ih u Farmake da ih strijeljaju. Jedan od zarobljenika bio je učitelj Milosav Milatović. Njegova supruga Đurđa pritrčala je suprugu, uzela ga pod ruku u krenula sa njim na strijeljanje. Uzalud su Njemci pokušavali da je odvoje i vrate u "ženski stroj". Komandant streljačkog voda, zadivljen njenom hrabrošću, na kraju je popustio. Strijeljani su zajedno.  Đurđa je uzela svog supruga pod ruku i viknula: "Ovako smo stajali na vjenčanju, ovako ćemo i umrijeti".

Milosav i Đurđa Milatović roditelji su narodnog heroja Veljka Milatovića. Jakov Milatović dokaz je da prezime nije garancija.

Možda se predsjedniku Crne Gore ovih dana prestrogo sudi. Heroji nikad nijesu bili pravilo nego izuzetak. U Crnoj Gori, fakat, nešto češći nego drugdje ali i dalje - izuzetak. Jakov Milatović ima brata u Srbiji, ima djecu i suprugu, možda ima svoje tajne i strahove. Kao i svaki čovjek, zacijelo, ima slabosti a nekima smo svjedočili tokom ovih nekoliko godina njegovog bavljenja politikom.

Ali, ako je zaista bilo kao što izgleda, ako je njegova promjena stava da neće pregovarati sa kršiteljima ustava i nosiocima anticrnogorske i antievropske politike posljedica straha od prijetnji i/li ucjena, Jakov Milatović morao je da ima na umu i odgovornost  koju nosi funkcija predsjednika države. I da će, ako pokaže hrabrost, imati ko da ga brani - vaninstitucionalno, a valjda i institucionalno.

Ovako, osudio je sebe na brzu i ružnu političku smrt. Nakon zaokreta u Podgorici svaka njegova eventualna kritika rada vlade djelovaće jadno i prazno. Umjesto da nastavi pozicioniranje zbog kojeg sam gotovo bio počeo da preispitujem svoju ocjenu s početka prošle godine, da "pion može postati kraljica ali ne i državnik", Jakov Milatović se u jednom popodnevu predao bez zrna baruta i politički samouništio. Vjerovatno će Andrija Mandić nastaviti da mu se javno obraća s dužnim poštovanjem, možda će ga Milojko Spajić zasad zaobići u svojim infantilnim tvitovima, čak bi se i Milan Knežević mogao neko vrijeme uzdržati od stihoklepačkog ruganja predsjedniku države... ali, svi će znati da je to oročena milostinja i da je Jakov Milatović ponovo pion u njihovim rukama.

Naravoučenije

Egzekucija je, dakle, izvršena a da nijedna žrtva nije pokušala "ni da bekne, ni da skoči". Sjetićete se, ovo je iz one slatke pjesme za đecu, koja ih, dok su na vrijeme, upozorava na loše posljedice straha.

"Ovca kad mu vidi oči, ni da bekne ni da skoči

 Ovca ne zna da se brani, vuk se njenim strahom hrani."

Daleko bilo da je ovo metafora, jer ni druga strana nije vuk, nego, e sad jeste metafora - tigar od papira. Bučno strašilo koje polako ostaje bez napajanja iz Beograda i Moskve, ali, očito, još uvijek kadro da larmom plahima utjera strah. Kako reče jedan slušalac Antene M:"slabi ljudi lakše pokleknu".

Šteta što se, ako su uopšte kročili na stazu emancipacije, odbornici Jakova Milatovića nijesu sjetili bajke "Vuk i sedam jarića". Tamo je alavi vuk završio na dnu rijeke, stomaka napunjenog kamenjem. I to ga je, koliko pamtim, sredilo najmanje jare. Mudrima dovoljno. 

Doduše, i u "Gorskom vijencu" Njegoš koristi odnos vuka i ovce kao podlogu za jednu od najmoćnijih poruka u svom veličanstvenom djelu. Ali, za aktere ovoga slučaja to je preozbiljna literatura.