Umjesto čestitke

Za Antenu M piše: Mirjana Kostić

Dok podmladak nestrpljivo isčekuje Djeda Mraza, a ostatak populacije čestitke političara bez kojih, još od Titovih vremena, ne stižu nove godine, možda bi bilo zgodno da građanstvo preduhitri i prijatno iznenadi elitu uoči najluđe noći. Na primjer, organizovanjem najmasovnijeg ispraćaja stare i dočeka Nove ispred zgrade Skupštine, sa spektakularnim vatrometom u ponoć, koji će odagnati mrak nataložen posljednjih godina u Crnoj Gori. Ali, mnogi su već na Kiribatima, Novom Zelandu, Singapuru, Tajms skveru... Ostali su umorni od svega, ili zimomorni, ili nemaju zimske gume, ili sjeckaju rusku, nemaju ništa zgodno da obuku za tu prigodu...

Zato sitoj i zadovoljnoj populaciji preostaje da u svoje ime, u ime svoje porodice i države Crne Gore, političarima koji su nam poklonili još jednu nezaboravnu godinu od srca zahvale za sve što nas je snašlo. Lijepe želje ne bole, ne koštaju baš ništa, ne zavise od kućnog budžeta i inflacije, na njih se još ne obračunava ni PDV ni carina, ne moraju biti usklađene sa Ustavom, posebno ne sa zakonima.

Pa, nazdravimo redom, od vrha ledenog brijega. Šta poželjeti šefu države, koji je od malih nogu sanjao da postane Predsjednik i evo već 20 mjeseci obnaša tu dužnost? Doduše, više kao polaznik dramske sekcije koji nikako da savlada zahtjevnu ulogu. Čas je opijen Vučićevim vinom, čas briselski fan, zagovornik evropskih i antifašističkih vrijednosti, čas legalista i kritičar Vladine ekonomske logike, čas je u teškoj zavadi sa PES-om iz kojeg je ponikao, pa onda u postizbornoj ljubavi sa dojučerašnjim ljutim protivnikom. Da ne pominjemo plesačke akrobacije, kuvarske afinitete, oksfordsku elokventnost na srpskom jeziku... Kao da je pobrkao role, idole, ideale, državu, vrijeme... Možda bi zato Jakovu Milatoviću mogli poželjti da na prvom vanrednom kastingu zaduži novi kostim i ulogu kojoj je dorastao, bližu njegovom temperamentu, senzibilitetu, skoposti, kojoj će uspješnije ući pod kožu.

Predsjedniku Skupštine lično, njegovoj partiji i koaliciji, prije svega, želimo da im se u Novoj godini vrate sva dobročinstva koja su tokom svog političkog trajanja počinili u Crnoj Gori. Da ih 2025. obasja ista sreća i berićet koji tako istrajno žele našoj državi. Da Andrija Mandić ne nosi poslanike na sopstvenim plećima, jer mu se odavno Aleksandar Vučić natovario na krkače. Preteško je to, čak i za jednog četnika. I konačno, da se i on i njegova bratija ostave i crnogorskog državljanstva i Crne Gore i uživaju u Beogradu na vodi. Doživotno, ako može.

Kakvu čestitku uputiti kript-tvit premijeru kad, na prvi pogled, ima sve? Čarobni štapić, najbrojniju Vladu u crnogorskoj istoriji, tri zatvorena poglavlja, IBAR, Barometar, bezbroj programa Evropa sad u rukavu i još pride Vasilija Čarapića i Jelenu Nedović, koalicione partnere kojima je milija kokarda od evropskih zvjezdica, ideologa iz trećerazredne stranke koji trasira crnogorski put u srpski svet... Istina, Milojku Spajiću ponestaje i članstva i glasača, ašova za najavljene projekte, para za obećane programe... I nema dileme da će njegova najveća novogodišnja želja biti – još punooo novih zaduženja, kako bi naivne podanike što duže obmanjivao pozajmljenim novcem koji će vraćati i oni i njihovo potomstvo. Zato je možda zgodan momenat da u susret najveselijoj noći joj jednom poručimo premijeru da ne izgrava bjelosvjetskog mangupa i da se ne kocka više tuđim novcem. To može svako. Posebno da se ne kocka crnogorskom državom. E, to ne smije niko.

Na kraju, kad se sabere i oduzme sveukupni učinak liderske trojke, najpreče je da našoj sirotoj državi i njenim građanima, uz dobro zdravlje i mnogo više sreće, poželimo da se što prije otarase stare godine i da im Djeda Mraz za odrasle u Novoj daruje nove dorasle lidere.