U svijetu u kojem javne ličnosti često izbjegavaju preuzimanje odgovornosti za svoje postupke, dva kontrastna primjera se izdvaja: Kim E-bae, direktora Jeju Aira, i predsjednik Rusije Vladimir Putin. Nakon tragične nesreće, direktno i iskreno izvinjenje Kim E-baea predstavljalo je rijedak trenutak odgovornosti i iskrenosti, kada je izrazio saučešće i preuzeo punu krivice za incident. U oštroj suprotnosti, odgovor Putina na nedavnu avionsku nesreću, za koju se smatra da je uzrokovana ruskim raketnim napadom, bio je obilježen nedostatkom lične odgovornosti i političkim tonom.
Piše: Sajmon Džekins
Korejski izvršni direktor Jeju Aira, Kim E-bae, nije mogao biti direktniji. Nakon nesreće jednog od aviona njegove aviokompanije, odmah je prišao mikrofona, duboko se naklonio i rekao: „Bez obzira na uzrok, kao izvršni direktor, osjećam duboku odgovornost za ovaj incident“. Izrazio je „najdublje saučešće i izvinjenje porodicama putnika koji su stradali“. Izjava je bila neuobičajena. Prošle sedmice, nakon još jedne avionske nesreće, ovog puta u Kazahstanu, sličnu odgovornost izrazio je predsjednik Rusije Vladimir Putin.
U iskrivljenoj poruci svom kolegi u Azerbejdžanu, izrazio je žaljenje zbog „tragičnog incidenta koji se dogodio u ruskom zračnom prostoru“. Izrazio je saučešće, ali nije preuzeo odgovornost za ono što je široko prihvaćeno kao ruski raketni napad, iako ne namjerno. Putin nije djelovao izvinjeno, već obmanjujuće.
Javne ličnosti mrze da se izvinjavaju. Ministri se obično izvinjavaju za javne skandale dugo nakon događaja, sigurni da im nijedna odgovornost neće biti pripisana. Tako je bilo i u slučaju Rišija Sunaka za zaraženu krv, Dejvida Kamerona za Hilborou i Kira Starmera za Grenfel. Toni Bler se nikada nije izvinio za rat u Iraku, već samo za neke greške u planiranju rata i njegovih posljedica. Liz Tras se izvinila samo zbog toga što je išla „prebrzo i predaleko“ sa svojim katastrofalnim budžetom. Arhiepiskop Kanterberija izvinio se zbog najnovijeg seks skandala Engleske crkve, ali izvinjenje je bilo zapravo za povredu koju je izazvao njegov oproštajni govor u Domu lordova.
Sjećam se da sam jednom vidio Najdžela Faraža iz Reformsa kako se sramoti. Obraćao se punoj sali studenata na Londonskoj školi ekonomije o Brexitu i pokrenuo oštar napad na nesposobnost Grčke, tada rotirajuće predsjedavajuće EU. Kakva bi to organizacija, pitao je, mogla staviti jadnu Grčku na čelo? Glasno je odgovarao na neprijateljska pitanja dok se nije javila studentkinja koja je tvrdila da vodi grčku studentsku organizaciju. Tiho je objasnila zašto je duboko uvrijeđena onim što je rekao. Njen odgovor pozdravili su svi prisutni.
Faraž je napravio korak naprijed, pogledao svoju publiku i rekao da mu je duboko žao zbog svojih riječi. Izvinio se, obećao da ih nikada više neće ponoviti i obećao da će nekako pokušati ispraviti štetu. Jasno se vidjelo da je mislio ozbiljno. Nastala je potpuna tišina, a zatim je uslijedio aplauz. „Nikada nijesam čuo političara da kaže nešto slično“, navodi Džekins.
Poznato je da se optuženom na sudu savjetuje da se ne izvinjava, jer bi to moglo izgledati kao priznanje krivice. Takođe, oni koji obavljaju javne funkcije osjećaju nelagodu u preuzimanju odgovornosti za postupke svojih podređenih. Ali linije odgovornosti postaju zbunjujuće. Demokratija zahtijeva krivicu, ali nikde nije jasno gdje ona treba ležati. Zašto je Lord Karington osjetio obavezu da podnese ostavku kao ministar vanjskih poslova zbog argentinske invazije na Foklandska ostrva?
Ako postoji jedna aktivnost koja opčinjava modernu britansku vladu, to su javne istrage u vezi s njenim prošlim greškama. Sada je u toku 18 istraga. Istrage o Poštanskoj službi, požaru u Grenfelu i Covid-19 lockdownu vjerojatno će premašiti „Fantoma u operi“, a sve koštaju milijune funti na advokatske naknade koje bi zasigurno mogle biti bolje utrošene na žrtve. Oni služe vrlo maloj svrsi osim da odgode političku odgovornost i izbjegnu izgovaranje izvinjenja.
Ovo je glupo. Poruka korejske aviokompanije – i Faraža – je da su ljudima ne samo potrebna izvinjenja, već da ta izvinjenja vjerovatno treba i poštovati. Nema ničeg plemenitijeg od iskrenog žaljenja. Greške u javnom životu su dovoljno česte da zaslužuju izvinjenja. Njihovo izvinjenje moglo bi učiniti da javnost bude manje cinična prema onima koji imaju moć.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR