Oprostite nam Marko, Mašane, Jovane i Vukane

Za Antenu M piše: Državni Službenik II

Ako smo se 2. januara 2025. godine, poslije krvavog masakra nad nevinim cetinjskim dušama, među kojima je i dvoje đece, po preporuci naših vlastodržaca, vratili “normalnom životu”, onda je, valjda, osnovni red da utvrdimo kako izgeda “normalan život” u Crnoj Gori u posljednje četiri godine.

Funkcijama koje su od vitalnog značaja za jednu državu i njene građane trguje se kao na pijaci. Nije bitno obrazovanje, radno iskustvo, znanje, bitno je samo zaśesti i ne micati se, ni po pitanju života, doduše, tuđih života. Državna uprava se uvećava u korist partijskih uhljeba, sa sumnjivim diplomama, bez ikakvog znanja i predznanja.

Državni službenici ćute. U strahu za svoju egzistenciju, bez obzira što obraz stavljaju pod noge zbog nekakve jadne prosječne plate, od koje ne mogu živjeti pristojno ni 15 dana u mjesecu, jer strah je strah, a strah životu kalja obraz često. Ponekad, tiho, uz jutarnju kafu, pitaju se, onako zamišljeno i zabrinuto, zašto niko od građana ne reaguje, dok kukavički čekaju da se neko drugi izbori za njih. Ćute i trpe dok ih nedorasli javno nazivaju mediokritetima, neradnicima, neprofesionalcima, a premijer države slavodobitno najavljuje izmjene zakona, uz pomoć kojih će moći lakše da ih se otarasi. Malo radnih mjesta, a velika potražanja.

Istovremeno, dok najavljuje izmjene, krišom planira snižavanje uslova za zapošljavanje u javnoj upravi, pa pošto su, pretpostavljamo, već uhljebili što se moglo uhljebiti po važećim propisima, sad je red na izmjenu propisa, da se i ovaj ostatak nedovoljno obrazovanih partijskih aktivista i glasača smjesti na funkcije. Jer jel'te, nijesu svi bili u mogućnosti da kupe diplome, a revnosno i posvećeno su “litijali”.

Formiraju se besmislene komisije, način da se iz budžeta izvuče još koji euro za ove podobne, koji poslušno klimaju glavama i zaklinju se na odanost partijama na vlasti. Naravno, do prve smjene, jer su svakoj bili vjerni, taman toliko koliko joj je trajao mandat.

Profesionalce i stručnjake su uglavnom već odstranili iz sistema ili ih potpuno degradirali i marginalizovali, pod plaštom priče o tridesetogodišnjoj partitokratiji, a obećavajućoj profesionalizaciji i depolitizaciji institucija, iako je srž problema uglavnom bila njihova nacionalna pripadnost, jer ovi politizovani, kao što rekosmo, sad su već duboko u njihovim redovima, na funkcijama, u komisijama.

Ustav su suspendovali kad god bi im to odgovaralo, zakone su prilagodili ili tumačili po ličnim i partijskim potrebama i uništili svaki segment ove države i društva, svodeći institucije na uslužne partijske organe.

Premijer, u toku masakra 1. januara, daje izjave u kojima licitira brojem mrtvih, griješi u lokaciji zločina, direktor policije prebacuje odgovornost na građane, ne posjedujući precizne informacije ama baš ni o čemu vezanom za “situacioni događaj”, a ministar unutrašnjih poslova ni ne pomišlja na ostavku, dok brine o odsjaju u staklima naočara, jer - ubica je izvršio samoubistvo i time je policija odradila svoj posao.

Načelnik regionalnog centra mudro ćuti i nema nikakvih saznanja, na ostavku ni ne pomišlja, jer on se dokazao onomad, 5. septembra 2021. godine, na Belvederu, kad se iz udobne fotelje odbranio od golorukih građana, na udaljenosti od oko 30 km”, pod motom: “bolje mi njih, nego oni nas”.

Najavljuju razoružavanje kompletnog stanovništva, sem lovaca i sportista, iako je, recimo, počinitelj masakra u Medovini bio iskusan lovac, a ova druga dvojica su nelegalno posjedovali oružje.

Žale se na nedostatak kadra i opreme i najavljuju nova hitna zapošljavanja, pretpostavljamo, ovih iskusnih partijskih aktivista. Iako ni 5. septembra nijesu imali tih problema, pa smo tad, mnogi od nas prvi put spoznali "pancir ćebe", širio ga Rakonjac.

Partijski aktivisti i podržavaoci, javno i pod pseduonimima, na društvenim mrežama, satanizuju Prijestonicu Crne Gore, žale zbog propalih novogodišnjih aranžmana, likuju nad tragedijom, vide Cetinje u paklenom plamenu i pozivaju Cetinjane da se što prije vrate “vjeri” i postave nekakvu kapelicu.

Ne, nije ovo niskobudžetni horor film, ovo je naša svakodnevica. A ako se pitate kako smo do ovoga došli, odgovor leži u prethodno nabrojanom i mnogo čemu još, što se, nažalost, ne bi moglo nabrojati na ovaj način.

I zato, ministre unutrašnjih poslova, ne možemo nastaviti s normalnim životima, jer ovo odavno nije više normalan život. I nećemo da ćutimo, jer ćutanje je odobravanje. Prećutali smo Medovinu, sram nas bilo, ali od preksinoć vrištimo na sav glas.

Oprostite nam Marko, Mašane, Jovane i Vukane.