Za Antenu M piše: Aleksandra Bosnić Đurić
Na vijest o jezivom masovnom ubistvu na Cetinju u kojem je ubijeno dvanaestoro ljudi, među kojima i dvoje djece, građanski pokret Bravo iz Novog Sada, očigledno prepoznajući matricu tragedije koja se već par godina na smjenu obnavlja i u Crnoj Gori i u Srbiji, u svom saopštenju pozvao je građane da još jednom zastanu i pokažu duboko saosjećanje prema onima koji danas pate i tuguju. Nasilje i brutalnost, kako navode u saopštenju, nažalost ne poznaju granice pa otud empatija i solidarnost moraju prelaziti granice. Građanima Crne Gore i Cetinja uputili su poruke utjehe: „Novi Sad je nedavno doživio zločin koji mu je nanio rane koje još nijesu zacijelile. Zagreb je prije nekoliko dana doživio tragediju u školi, dok u Bosni i Hercegovini učestalost nasilja u porodici izvodi građane na proteste. Samo zajedno i solidarno, suočeni s problemima naših zajednica, možemo izaći iz tame koja nas već dugo okružuje“.
Na njihov poziv da istog dana u 19 časova na Trgu slobode odaju počast žrtvama masakra na Cetinju, građani su se odazvali. Odazvali su se i na poziv studenata pa su i u Beogradu i u Novom Sadu u svojim akcijama Zastani Srbijo, zastali duže – petnaest minuta za poginule na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, dvanaest minuta za poginule u masakru na Cetinju i dva minuta za dvoje ubijenih u Arilju. I ova gotovo polučasovna tišina u zaustavljenosti snažno je svjedočila o empatiji koja polako postaje naša nova realnost i čije umijeće osvajamo kroz masovnu katarzu, učeći ili ponavljajući propuštene lekcije, ljudski potreseni nekim novim tragedijama.
Svijeće za žrtve tragedije na Cetinju građani su palili i na Cetinju, u Nikšiću, Pljevljima i Kotoru... Uz dvanaest minuta ćutanja i uz poruku da se ne mogu vratiti normalnom životu kako im je to predložio Ministar unutrašnjih poslova Crne Gore, građani su najavili protestno okupljanje 3. januara ispred Vlade, u 17 sati. I ono je održano, a u rukama građana bili su transparenti na kojima je pisalo: Ruke su vam krvave, Sistem vam je truo, Dvanaest minuta tišine, uz povike Ubice, izađite napolje! i Ostavke!
Međutim, ne bi bilo istinito ukoliko bismo zaključili da su sve reakcije bile makar i elementarno empatične, solidarne i profesionalno savjesne i to je sada već svojevrsni, zlehudi obrazac koji prati gotovo sva višestruka ubistva, uključujući i pad nadstrešnice u Novom Sadu, od Ribnikara, Dubone i Malog Orašja, do prethodnog masovnog ubistva na Cetinju i, najzad, ovog posljednjeg u nizu, januara 2025. godine. Ukoliko izuzmemo populističke reakcije, uvijek sasvim nedostojne, koje u priče o tragičnim ubistvima upliću i neka neljudska i mučna tumačenja, podstaknuta naučenim ideološkim zakrivljenjima, ostaje posebno uznemirujuće tumačenje onih koji vrše vlast u Srbiji i Crnoj Gori, a koji građane svojih država (i ne samo svojih) ubjeđuju da „sistem nije zakazao“, da su bili maksimalno efikasni kada je riječ o reakcijama policije i tužilaštva, kao i da svi oni koji racionalno uviđaju da to ipak nije bio slučaj „koriste tragediju u političke svrhe“ – ili još gore, manipulišu potresenošću građana i javnog mnjenja kako bi ponovo došli na vlast. Činjenica je, međutim, da se u slučaju oba masovna ubistva na Cetinju, baš kao i onom u Duboni i Malom Orašju, dogodilo indikativno dugo traganje policije za odbjeglim ubicama, a tokom kojeg su oni izvšavali nova ubistva.
I možda je najsažetije uputstvo za preventivu ovakvih zločina upravo ovih dana formulisao crnogorski novinar Darko Šuković: „Najbolja preventiva zločina je izgradnja društva pristojnih i solidarnih ljudi. Očišćenog od agresije, zla, zatucanosti, vjerskog i nacionalnog fanatizma, prostakluka i primitivizma (...) U protivnom, tragedija će nastaviti da stiže tragediju. Ne kao 'situacioni slučaj', nego kao zakonomjernost u naopako postavljenom redu stvari (da ne kažem sistemu, jer ovo što postoji u Crnoj Gori nije sistem – čak ni loš sistem, ovo je odsustvo sistema) da policija kao svoj primarni zadatak vidi odbranu režima a ne zaštitu građana“.
Jer, ono što prepoznajemo u svim ovim (a i u mnogim drugim slučajevima) upravo je zabrinjavajuća praznina koja figurira u shvatanju suštine moderne države. Praznina koja, po svemu sudeći, spada u naše zajedničko, regionalno nasljeđe. Ovo ne-razumevanje logike djelovanja države vidljivo je prije svega u interpretacijama ovih događaja kao „individualnih slučajeva“. Međutim, bez umanjivanja lične odgovornosti, uvijek se mora postaviti i pitanje-svih-pitanja: u čemu je odgovornost države?
Odgovor na to pitanje je u modernim državama definisan, prije mnogo vremena, teorijom društvenog ugovora. Naime, prema toj teoriji, nužnost zajednice nije sadržana samo u njenim osnovnim elementima – građanima, jer se oni prirodno nalaze u stanju haotičnog i agresivnog pluralizma. Da bi se ova agresivnost prevazišla, građani sklapaju „društveni ugovor“, kojim osiguravaju svoju egzistenciju, istovremeno prenoseći svoj izvorni suverenitet na državu. Osnovna konsekvenca ove transakcije je, dakle, efikasna država koja obezbjeđuje elementarnu sigurnost svojih građana. Samim tim, legitimitet države određen je njenom sposobnošću da, kroz sprovođenje zakona i reda, obezbijedi takvu sigurnost.
A ukoliko to aktuelna vlast koja upravlja državom nije u stanju, znači da mora da ustupi mjesto - nekoj drugoj.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR