Piše: Zoran Piperović
I Milojko mora prvo premijera Spajića da razumije. Zaviri malo u njega, premijeru.
04.01.
15.00h
Sad gledam snimak koji mi je poslat.
Ubica, nekako tromim korakom hoda po snijegu, na livadi ili većem dvorištu.
Zatim se uočavaju policajci koji trče jedan za drugim u smjeru suprotnom od kretanja Martinovića.
On puca u sebe, valjda tada kreću policajci prema mjestu odakle se hitac čuo.
Gospodine Spajiću, znaš li što je tvoj ministar kazao. Ne znaš. Jer bi mu već tražio ostavku.
Kazao je da ubica opkoljen od strane policije nije imao kud. Pozvan je da se preda. I pošto nije imao kud, ubio se.
Ako ne vjeruješ meni, sebi, ministru, Bogdanoviću, vjeruj svojim očima kada odgledaš snimak.
I nemoj više, kumim te, da na novinarsko pitanje, hoćeš li da tražiš ministru ostavku, odgovoriš - razumite moju poziciju.
Razumio bih te kao kuma, komšiju, poznanika.
Ti si premijer, čovječe.
I Milojko mora prvo premijera Spajića da razumije.
Zaviri malo u njega, premijeru.
I uradi ono što moraš. Makar zbog ona dva mališana.
Reci gospodi da su radili, da ništa nijesu uradili, osim što su se hapšenjima SDT-a, sopstvenim reklamiranjem svakom mislećem na vrh glave popeli.
Čovječe,
imaš ministra koji u trenutku rasutih leševa po Cetinju, na tom istom Cetinju, valjda potrešen faktom da su mrtvi građani svuda oko njega, mrtav, a hladan, pita kamermane ima li svjetlosti u naočarima koje nosi.
I onda zamisli koliko je svjetlosnih godina bio od Trenutka.
I emocija.
Ovaj događaj pamtiće se stoljećima. Ako hoćeš da budeš Milojko, daj ti ostavku. Pođi.
U suprotnom, budi premijer.
Pa raščisti.
Jer, ko ne raščisti u politici biće očišćen na izborima, od građana na ulici.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR