Trg Konkord

Za Antenu M piše: Vukota Vukotić

Najviše sam želio da ćutim. Da se ne oglašavam. Jer riječi su prazne i zvone samo besmislom onda kad stradaju djeca. Opet nam je Prijestonica ranjena užasnom tragedijom i bezumnim činom, pred kojim zastaje i čini se izlišnim svaka riječ.

A onda su se na tu istu Prijestonice i njene stanovnike, obhrvane bolom i gubitkom sugrađana, sručile bujice objava, tvitova, komentara, mjaukanja, izliva mržnje i gluposti.

Na sve to, dodali su laž – onih koji su trebali imati relevantne odgovore. Slušali smo danima koji su slijedili, sve grđe i gore bljuvotine o Cetinju i Cetinjanima, bez ikakve najave da će se stišati u dogledno vrijeme i da će makar malo pokazati da ośećaju pijetet prema stradalima. Kao što je nekad velikom Balaševiću, u pjesmi, bilo važno da „postane lijevo krilo“, tako je i ovima trolovima i fabrikama i polufabrikatima mržnje, jedino bilo važno ima li ćirilice i krsta na čituljama.

Dok su neki predlagali „atomsku“ na Cetinje i sve njegove „mrzitelje“ Srba, drugi su uredno kukumakali o nekakvom prokletstvu Njegoševom. Štaviše, čitajući razne portale u okruženju, čini se da je jedini motiv ove užasne tragedije, nepostavljanje kapele na vrh Lovćena. Kad bi se slijedilo, ovih trovača ispadalo bi da je krvavi pir suludog ubice, pravedna i zaslužena kazna građanima ovoga grada, koji zamisli čuda, ne žele da dozvole da se ponovo nad njima podiže simbol okupacije Crne Gore.

Krivi su što ne prihvataju iznova poniženje, što ne pristaju da im se prekraja prošlost koju su toliko puta platili glavama najboljih među njima. Toliko su krivi, da ne zaslužuju čak ni riječ saučešća u žalosti kao što vidimo iz primjera srpskog patrijarha, koji ni to ne može dostaviti na pravu adresu. Svoju nazovi sućut, uputio je nekoj „lavri sv. Petra“ i svom potčinjenom Joanikiju. Pa da mu je slao pismo, Pošta bi mu ga vratila zbog nepravilne adrese! Ovaj veliki dušebrižnik za Njegošev zavjet, izgleda ne zna ni da je na Cetinju Manastir, a ne ruska lavra, i da je posvećen Rođenju Presvete Bogorodice iliti Maloj Gospođi!

No, sve to se dalo očekivati. Odavno je već Cetinje trn u oku cijeloga „srpskoga sveta“, pa se od njegovih propagatora nije ništa drugo ni moglo zamisliti osim novih izliva mržnje. Ono što boli jeste, količina laži i nesposobnosti koju smo doživjeli od strane onih koji su trebali biti tu da nas zaštite. Da preduprijede. Da rasvijetle događaje, počinioce, motive, okolnosti. Da ohrabre i pokažu zrelost, profesionalizam i odlučnost u djelovanju.

Da spriječe! Međutim, sve to je izostalo. Umjesto toga, dobili smo pravdanja, komformizam, neistinu i strah od gubitka fotelja i pozicija. Nemuštim saopštenjima, nebuloznim analizama i totalnim odsustvom ikakve empatije prema boli i gubitku Cetinjana, oni što sebe nazivaju „bezbjednosnim sektorom“, samo su navukli bijes naroda koji se podigao na proteste. Svoje neznanje, nesposobnost i neodgovornost, zatim su pokušali prikriti jeftinim politikanstvom.

Gledajući sve ovo, što smo prošli, kao društvo, u novoj 2025. godini, ne mogu da se ne śetim pariskoga trga Konkord. Tamo za vrijeme Velike buržoaske revolucije, u posljednjoj deceniji XVIII vijeka, na ovom trgu Pariza, svakodnevno je radila – giljotina. Potoci krvi slivali su se njegovim pločnicima, dok su dželati obavljali svoj krvavi posao, a mase sankilota i gradske sirotinje, oduševljeno gledale pogubljenja. Ostala je legenda, da se jednoga dana sami Robespjer, prolazeći, onesvijestio od mirisa krvi na trgu Konkord. Čak i onda kad je pokušao da zaustavi svo to ludilo i klanicu, uvjek je bilo onih kojih su tražili još.

Obertista koji su željeli još terora, još krvi, a u svakome su viđeli neprijatelja Revolucije. Na kraju, Revolucija je pojela svoju đecu, pa su na tom istom trgu, od iste giljotine, stradali i Danton i Robespjer, pa i isti Ober, kao i mnoge druge vođe Revolucije.

To strašno klatno revolucionarnih dešavanja, mahnito ide sa jednog na drugi kraj i čisti sve pred sobom. Vraćajući se u sadašnje vrijeme, u času kada je još jedna tragedija pogodila Crnu Goru, a krv se lila ponovo cetinjskim ulicama, kao nekad trgom Konkord, paralela se čini jasna. Stalno ponavljana činjenica, da nam se desila litijaška kontrarevolucija te 2020. godine, sada bolno izlazi na viđelo. I Cetinje je postalo crnogorski trg Konkord, na kom se lome koplja pobjednika i pobijeđenih, na kome se uzdižu žrtve.

Cetinje, koje je stalo na branik slobode, svojim nepokoravanjem i nepristajanjem na dodijeljenu nam sudbinu laganog odumiranja, od strane oslobodilaca. Koje je zaustavilo najavljeni veliki pir Crkve Srbije svojim Belvederom. Koje je dva puta krvarilo, u Medovini i na početku ove godine. I sada su, kao nekad, mnogi tražili još žrtava, više obračuna sa svime što je crnogorsko, a čega će Cetinje uvijek biti najveći simbol i najveći bastion. Isto tako, društveni zakoni su hladni i neumoljivi, pa klatno Revolucije stalno ide sa jedne na drugu stranu. A toga bi trebalo da su svjesni oni koji nam danas sole pamet!