Borba za konačan poraz kleronacionalizma

Za Antenu M piše: Zoran Majski

Odavno mi je poznata teza da kada mi „mali i obični“ počnemo da prepoznajemo strateške političke pravce, stvari su se već uveliko desile. Zato je snažna i istinski važna potreba da se što brže i tačnije anticipiraju potezi geo-političkih planera, koji uprkos značaju napora koje „na lokalu“ činimo da bi, kako tako, unaprijedili državu i društvo, ipak opredjeljujuće utiču na ovaj naš „dunjaluk“, ključno određujući potrebu da na vrijeme shvatimo gdje smo i kojim putevima treba da hodimo. Ako u tim procesima i previranjima pravovremeno iskažemo mudrost i odlučnost, bićemo oni koji kreiraju i govore, u protivnom preostaje nam da budemo oni što nose transparente, koje im podijele pred kakav važan događaj. A to nije nešto što bi trebalo da privuče mlade, pametne i ambiciozne. Ne obećava zrelost i napredak, a previše me podsjeća na duhoviti, a ipak onespokojavajući sarkazam mog dobrog prijatelja: Biće bolje, ali drugima! Pa, hajdemo na konkretan teren!

Već dugo je jasno da se balkanski konflikt, sa razornim posledicama po mir i stabilnost, u današnjem vremenu najintenzivnije prelama kroz prizmu neriješenih etno-teritorijalnih razgraničenja dvije velike i dominantne nacionalne konglomeracije: srpsku i albansku. Istorijski već viđeni, ali i uvijek realni, potencijalno novi konflikti i dalje su veoma upotrebljiv alat velikih i moćnih država kakve su SAD i Rusija, koje se sa istom žestinom takmiče u namjeri da kontrolom aspiracija ovih značajnih regionalnih sila jedni drugima drže prst u oku. U želji da stvore svojevrstan politički panoptikum – nekad direktno, nekad posledično – proizvode mikro krize u državama koje nijesu uspjele da u potpunosti učine otklon od Srbije i Albanije, a doživljavaju ih kao prostor na koji istorijski i nacionalno polažu pravo. Naravno da govorim o Kosovu i Crnoj Gori.

Ovakva politička strategija i društvene prilike proizvodi lidere koji, balansirajući između mira i sukoba, od sebe prave svemoguće autoritete na koje veliki i moćni računaju, svjesno tolerišući već mnogo puta dokazanu činjenicu da u demokratski nezrelim društvima i državama takve privilegovanosti zakonomjerno kliznu u autoritarnost, bahatu institucionalnu zapuštenost i posledično sve oblike korupcije i kriminala. Sukus borbe je usmjeren ka činjenici da je albanska politika već odavno i čvrsto okrenuta evropskim integracijama i evroatlantizmu, a da srpska politika i dalje predstavlja jak i dokazan oslonac ruskim intresima na Zapadnom Balkanu koliko god se Vučić tumačio kao „meštar od dvije stolice“. Ipak, aktuelna dešavanja u Srbiji prilično nagovještavaju da se Vučić, sklon političkom laviranju, pokušava makar i prividno odvojiti od ruskog uticaja. Nesporno je da su takvi otkloni u Srbiji produkovali fatalne posledice – ne samo političke. Lukavi Vučić to dobro zna i nije teško povjerovati da će, kada dođe vrijeme, rado prepustiti prevrući tron. Najnovije mjere SAD-a kojima se pod prijetnjom sankcija želi istisnuti ruski kapital iz NIS-a može biti nagovještaj kraja Vučićeve dominacije, koji će, stiješnjen interesima SAD-a i Rusije prepoznati neki vid „abdikacije“ kao najbezbolniji odlazak – i za sebe, a pogotovo za Srbiju – kako će, sklon patriotskoj patetici, htjeti da pretstavi. Dok ustalasana srpska mladež pokazuje sve manje strpljenja, a sve više zrelosti u borbi protiv Vučića, opozicija i dalje statira nespremna da se uhvati u koštac sa objektivnim uzrocima posrnuća, koje i istorijski i aktuelno, kreira Srpska pravoslavna crkva, generacijski trujući srpsku državu i društvo. Zato i ne čudi otklon pobunjene studentske mladosti u Srbiji prema disfunkcionalnoj opoziciji, koja, čast rijetkima, u ovom trenutku proizvodi više štete nego koristi i ne daje mnogo šanse da je studenti dožive kao partnera.

Teško je ne uočiti da je sjajni i učinkoviti otpor probuđene Srbije vjerovatno doprinio buđenju do današnjih dana prilično uspavane i za politički aktivizam tradicionalno slabo zainteresovane studentske populacije u Crnoj Gori. Svjedočimo da naši studenti, bez iskustva i političke logistike, nervom mladosti sve intenzivnije prepoznaju da dugo planirani i konačno realizovani institucionalni raspad sistema, predstavalja zadnju tačku urušavanja države Crne Gore. Otpor koji se sve jače i masovnije podržava od strane najšire društvene zajednice generisan je sviješću da je učinjen razur pravne države u kojoj je selektivnost i progon političkih neistomišljenika mjera reformi. Teško je nakon cetinjskih tragedija i govoriti o institucijama bezbjednosti, osim kroz prizmu besprizorne odbrane stolica od strane političkih struktura koje gazduju ovim sektorom. Treba li više o izvršenom ustavnom puču koji je realizovan u Parlamentu Crne Gore pod patronatom njenog Predsjednika, ali i moralnom posrnuću koje trpi crnogorska prosveta dok u nedogled čeka ishod afere u kojoj profesor jezika i književnsti bljuje skarednosti svojoj učenici. Naravno, srozana je i politička sigurnosti jer je od djelatnosti na kojoj počiva društveni napredak postala pojam banalne borbe za fotelje, sa takvim neprincipijelnostima od kojih se častan čovjek gnuša, a nedavno smo tome svjedočili prilikom formiranja vlasti u Podgorici, čemu je ključno doprinio, ni manje ni više, nego nesrećni Predsjednik Crne Gore.

Zato se ne treba čuditi što ta čista, još uvijek ničim ukaljana mladost, i u Srbiji i u Crnoj Gori, u ovom trenutku pribjegava eksplicitnom otporu prema miješanju politike i partijskih subjekata. Bio bi neoprostiv grijeh i enormna graška taj otklon doživjeti kao njihovu težnju da kroz ovu borbu, koja neće biti ni laka ni kratka, stvore sebi prostor da u perspektivi oni budu nova politička snaga koja će upravljati procesima. Za takvo nešto je rano i, uprkos pameti, obrazovanju i modernim vještinama, time ih nije dobronamjerno opterećivati. Makar ne još. Doći će i za to vrijeme.

Danas je potrebno tom mladalačkom energijom probuditi građansku svijest o potrebi da se na bezumno institucionalno urušavanje države i društva mora odgovoriti najširom pobunom u kojoj može i mora imati mjesta za sve, uključujući i političke subjekte koji trebaju biti spremni da svom članstvu ukažu na potrebu da se svi okupimo oko ideje ozdravljenja društva. Neophodno je strpljivo sačekati trenutak u kojem će to blagotvorno zajedništvo generisati koncept kojim će se političko neiskustvo kompenzovati nepresušnom energijom mladalačke kreativnosti, a partijska interesna okoštalost zamijeniti zajedničkim ciljem: spašavanje države i društva, koje će biti očišćeno od partikularnosti i nazadne partitokratije, u kojoj partijski benefiti bivaju važniji od interesa građana.

Politika jedno društvo čini zdravim ili bolesnim, ali ga bez vražje politike nije moguće organizovati, koliko se god često gnušali njenih nuspojava. Zato je neophodno shvatiti da nedostatak političke profilisanosti i konzistencije svaku plemenitu pobunu, a ova današnja to svakako jeste, ne vodi ka pobjedi ideje koja ju je pokrenula već prečesto ka pogubnim površnostima i impovizacijama koje najčešće iskoriste najgori, pa od revolucionarnog zanosa ostane samo ono: šta smo sve mogli, a nijesmo.

Važno je shvatiti i prihvatiti da je u jednom momentu neizostavno potrebno da politika pruži podršku građanskom otporu, dajući zajedničkom cilju ono što je u njoj najvrednije, a to je organizovanost, masovnost, infrastrukturna uobličenost i disciplina, koja možda izgleda anahrono, ali bez koje se ne može do cilja. U suprotnom ćemo imati političku entropiju, koja je majka svakog društvenog posrnuća.

I zato najjednostavnije: nijesu ove grozne cetinjske tragedije došle same od sebe, već ih je proizvela neodgovornost politike na vlasti, koja nije uspjela da bude preventivna, pravovremena i efikasna. Možemo se mi okupiti na ulici i smijeniti nesposobnog ministra, sjutra će zasjesti neki drugi koji će, usled partitokratske nakaradne potrebe da se trguje društvenim vrijednostima, bez kompetencija i elementarnih znanja o poslu, ponovo proizvesti neki, možda još gori, sistemski haos, ako može biti gori od ovoga, a nažalost može! Na takvo nešto ne smijemo nasijedati!

Zato nije dovoljno tražiti smjenu ministra ili Predsjednika Skupštine koji je realizovao sahranu Ustava Crne Gore, već je neophodno insistirati na izborima i konačno pobijediti politički koncept koji je proizveo ovo rasulo.

Smjenjivati Mandića i Šaranovića da bi se spasio Bečić, a ozdravila pozicija pomirenog PES-a na čelu sa Spajićem, samo je providna potraga za načinom da se umiri, sada već i u Srbiji i Crnoj Gori, formirani front otpora politici koja je još od vremena raspada Jugoslavije svojevrsni kancer koji razjeda države i društva regiona i čije metastaze trpimo do danas. Otporom svih društvenih i političkih subjekata treba pokazati da je ovo borba za konačnu pobjeda nad političkim konceptom kleronacionalizma srpsko-ruske osovine koji već predugo drži zarobljenim cio region. Zato i na unutrašnjem i na spoljnom planu treba konačno shvatiti da je Vlada koju predvodi Milojko Spajić zadnja metastaza ove pogubne politike u Crnoj Gori i da je treba srušiti, kako bi je zamijenila bolja, u kojoj će biti mjesta za sve one koji žele državu građanskog napretka.

Ne treba sumnjati da će svi akteri Vlade, uključujući i manjine, svjesni da se zaljuljao sistem, pokušati da sa što manje „žrtava“ sačuvaju svoje ministarske pozicije, personalizujući odgovornost na pojedince u Vladu, hvaleći se u medijima svojim uspjesima u savladavanju inflacije i sličnim improvizacijama. Ne gospodo – odgovornost vam je zajednička i morate da odete. Ti se lukavi politički žongleraji ne smiju prihvatiti jer je previše institucionalnog haosa da bi cijenu platili pojedinci, a da Vlada nastavi svoje djelovanje, u nekom rekonstruisanom formatu. Ova Vlada mora da ode! Taj momentum se treba prepoznati i na njega odgovoriti opštim otporom. Ne smijemo dozvoliti da se naša mladost i njena pamet pretvori u palanačku pojavu kratkog daha, koja pomodno slijedi postulate političkog otpora u Srbiji, kako to neki već žele da predstave. Zato pomognimo da naši studenti budu oni koji kreiraju, a ne oni koji nose tuđe transparente. A vi se ne distancirajte od političkih aktera koji to zaslužuju i čije vrijednosti dijelite, makar u elementarnosti, jer će nam svima to zajedništvo biti potrebno. Nije sramota baviti se politikom. Već ste u njoj i što budete uspješniji, sve manje će se vjerovati distanci koju promovišete. Politiku smjenjuje politika i na vama je da to sami shvatite što prije, koliko god to bio težak udar na vaše mladalačke ideale!