Kontra ljudskosti

Za Antenu M piše: Aleksandra Bosnić Đurić

Sada je već sasvim teško bestrasno pisati o svemu što se dešava kao posljedica vladavine (posljednjeg) autokratskog režima u Srbiji. I vrlo je teško zauzeti poziciju sveznajućeg pripovjedača i „samo“ tumačiti političku realnost. Između ostalog i zbog toga što ovakvi periodi, zasićeni mržnjom i otvorenim pozivima na primjenu sile nad onima koji nijesu pristali da budu šrafovi u točku režimske mašinerije (koja melje ne samo nas ovdje nego i građane susjedne države, Crne Gore) zahtijevaju jasno opredjeljenje između dobra i zla, ljudskosti i neljudskosti, prosvećenosti i primitivizma. Između ostalog i zbog toga što je jedan čovjek sebe proglasio državom i onda takvu verziju države suprotstavio građanima, ne prezajući od toga da to učini čak i onima koji de facto jesu budućnost – studentima i mladima.

U Srbiji vrijeme ovih dana drugačije teče. U izvjesnom smislu ono je postalo neko samo naše, paradoksalno subjektivno/kolektivno osjećanje vremena, mjeseci, dana i sati... U danu u kojem pišem tekst, u Novom Sadu je privedeno troje aktivista, dvojici je određen pritvor, studenti neprekidno protestuju i ti protesti su sve masovniji i sve žešći, kao što to postaju i napadi na njih. Dobra vijest u moru bizarnih i loših vijesti je da se dvadesetogodišnja studentkinja koja je pregažena tokom protestnih aktivnosti oporavlja.

Dobra vijest je i to što se nakon svakog ovakvog divljačkog napada, uključujući i one bizarne i potencijalno tragične (kao recimo onaj današnji, kada je na studente medicinskog fakulteta u Novom Sadu stariji muškarac potegao nož) u nama, građankama i građanima Srbije, bude solidarnost i svijest o neophodnom zajedništvu kao nikada do sada. Jer, kako je rekao pisac Dejan Atanacković u intervjuu za Buku: „Ono što svako mora da zna jeste da se ovaj režim održava pukom silom. To nije dovoljno da se zadrži vlast u trenutku kad ljudi postanu svjesni svoje slobode. Neko je rekao: strah je promijenio adresu. Ljudi se više ne boje režima, već se režim boji ljudi“.

Ta režimska agresija događa se sada već svakodnevno, dogodila se i juče kada su opozicioni poslanici i odbornici u Novom Sadu na kratko vrijeme blokirali Gradsku kuću. Međutim, i represija ima svoju eskalaciju pa su tako njene mete danas bili i novinari koji su izvještavali iz Gradske kuće.

Prema uvidu Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV), tokom blokade „novinarku Radija 021 i koleginicu Kseniju Pavkov sa televizije N1, pripadnici policije su fizički vukli za ruke i ramena i gurali ih ka izlazu, uprkos tome što su se obje više puta legitimisale. Kolegi iz lista Danas pripadnik policije je prijetio da će ga „vezati“, dok su snimatelja TV Nova S, Darka Erkera, policajci vukli za ranac sa snimateljskom opremom. Novinar Žarko Bogosavljević je čak fizički oboren na zemlju“. NDNV je upozorilo institucije da se povinuju zakonima, da je primjena sile nad novinarima direktan atak na slobodu svih građana, a da institucije koje ugrožavaju svoje građane više nemaju nikakav legitimitet.

Svojevrsni odgovor studenata i građana na nasilne dezinformacione maehanizme koji već duže od deceniju deformišu društvo u Srbiji i autokratsku maglu čine gotovo neprozirnom, dogodio se i sinoć na jednom od najmasovnijih protesta do sada, održanom pod parolom „naše pravo da znamo sve“, ispred Javnog servisa RTS-a. Tačan broj okupljenih još uvijek ne znamo, ali nam to sve manje postaje važno.

Ovaj nezapamćeni sukob „države“ i društva, ove agresivne intervencije uzurpiranih državnih institucija protiv sopstvenih građana jasan su pokazatelj da je došlo do ozbiljnog poremećaja u mehanizmu transfera između društvene volje i državnog sistema. Poremećaja koji je proizvod suspenzije Ustava i zakona, pravnog sistema čiji je cilj da s jedne strane artikulišu društvenu volju, a s druge strane da ograniče upravo ovakve agresivne i nekontrolisane intervencije države. Ova, kako se sada čini, nepomirljiva suprotnost uzurpirane države i pobunjenog društva povećava se svakim danom stvarajući tako ozbiljnu političku deformaciju koju će biti teško mirno popraviti.

Ista vrsta snažne deformisanosti prijeti i Crnoj Gori ukoliko se, što je prije moguće, ne oslobodi politike „spojenih sudova“ sa Srbijom. Jer ta politika podrazumijeva da će uskoro i u Crnoj Gori studenti i građani nesaglasni s tamošnjim režimskim političkim i etičkim paradigmama biti  masovno privođeni i izloženi represiji policije, da će se i u njoj pojaviti odredi kapuljaša i batinaša (tako u Srbiji već dugo zovemo opskurne režimske falange), da će studenti i građani tokom protesta biti gaženi... Jer, zlo ne može dugo da bude u stanju mirovanja, ono je vrlo disperzivno i sklono kulminaciji. A režimi koji su kontra ljudskosti vrlo brzo počinju da i potpuno liče jedan na drugi. Pa, iako je na ovakvu vrstu političkih represija i anomalija, najbolje reagovati na vrijeme, a to znači u prvom periodu njihovog uspostavljanja, svako vrijeme je pravo. Jednako kao što je i svako ćutanje sramno. Studentima i građanima koji su prije dva dana masovno i impresivno protestovali u Crnoj Gori je to savršeno jasno.

A kada je riječ o Srbiji, ko i nakon pada Nadstrešnice u Novom Sadu i svijesti i obavještenosti o žrtvama, ko i nakon prebijanja i gaženja studenata, građana i građanki Srbije koji protestuju, ko i nakon pokušaja ubistva dvadesetogodišnje studenkinje motivisanog svakovrsnim nasiljem koje režim duže od deset godina uporno podstiče, ko žmuri dok se ono odvija, ćuti, prećutkuje ili se jasno i glasno ne ogradi od istog režima – saučesnik je.

 U režimu kontra ljudskosti.