Pogled s Lovćena

Piše: Jadranka Selhanović

„A, osvijesti se, ne osvijestila se. Ne spavaš. Vidiš li da si budna. I da gledaš u TV ekran. Ovo nije san! No, budno maštaš. Da si se preselila? Da si se neđe drugo stanila. E, nijesi, ne, no si tu đe si.“

Ove riječi, iskočiše iz mene, onomad, kad okonča svoj govor komesarka Marta Kos u Parlamentu. Bješe me potpuno izbezumila. Ljepotom koju izgovori. Te, ostvarili ste zavidne rezultate, te koračate ubrzano naprijed, te ovo, te ono. Ma, da vikneš iz petnih žila: „Blago nama za dovijeka“. Ne znam, možda sam taman tako i viknula. Možda me baš ta vika osvijestila. Da dođem sebi. Da se dozovem.

 A, možda i kad gospođa Kos pomenu naš Durmitor. Kad reče da će novu evropsku Crnu Goru gledat s Bobotova kuka.

Biće, ipak, da me dozvalo oboje. Jer, ubrzo čuh sebe, đe glasno izgovorih. Sve gledajući u  TV ekran: „Uvažena gospođo Kos, a da bačite pogled i sa Lovćena? Ne bi bilo odviše! Zarad punije i jasnije slike!“