Piše: Darko Šuković Crnogorsko novinarstvo, nekim čudom, još nije umrlo od novinarske ruke. Ovih dana esnafu medijskih poslenika, međutim, stiže odlučujuća podrška za fatalan ishod. Ko bi je drugi dao, nego rod rođeni, političari i NVO sektor. Kad se to trojstvo nađe na istom zadatku, kataklizma je neumitna.
To „dodavanje ruke“ srozavanju medijskog ambijenta, zapravo, traje odavno i amandmani „trojke“ bili bi samo zabijanje posljednjeg eksera u sanduk. Nakon odličnog Zakona o medijima iz 2002., usvojen je prilično feleričan Zakon o javnim servisima i Zakon o elektronskim medijima. Ipak, najveći doprinos brlogizaciji medijske scene dala je dekriminalizacija klevete.
Ako dobro pamtim, do tada su samo tri-četiri države sa evropske periferije ušle u taj eksperiment sa odgovornošću novinara i dostojanstvom građana. Našim su političarima bili neophodni „štrikovi“ Brisela, a NVO sektor, vazda gladan grantova, podržao je, ispostavilo se, legalizaciju neodgovornosti za javnu riječ. Rijetki protivnici bili su nemoćni da spriječe udovoljavanje hiru nekog birokrate iz EK.
Za dekriminalizaciju klevete bili smo spremni koliko i za partiju hokeja sa Kanađanima. Za amandmane „trojke“ na Zakon o medijima ni toliko. Razlika, ipak, postoji: ono sa klevetom imalo je, za neuke, zavodljiv prizvuk iskoraka u medijske slobode; ovo sa amandmanima drzak je pokušaj korišćenja trenutka i okolnosti za smicanje eventualnne odgovornosti i namicanje konkretnih para...svako je prepoznao kome. Zato i kažem – drzak pokušaj.
Pritom, da odmah bude jasno, samu ideju o Fondu za podsticanje medijskog pluralizma snažno podržavam. (Izgleda da su predlagači zaboravili da za komercijalne radio emitere već postoji!?) Razina ugroženosti mentalnog zdravlja nacije je za „crveni alarm“ i neophodno je podstaći privatne kuće da proizvedu i ponešto edukativno. Jer, malo je ludih da, o svome trošku, umiru u društvenoj odgovornosti. Druga je stvar, koliko je realno da se, prekonoć i za pare, ostrašćeni trovači preobrate u protagoniste poštenog novinarstva i ljekare duše.
Ima u amandmanima još nekoliko suvislih rješenja, ali su malog značaja. Zato su promašaji kolosalni i tako brojni da se moram posvetiti samo onima koje su detektovali i narodni poslanici. Rekao bih, mnogi, više intuitivno, nego s punim razumijevanjem, imajući u vidu pojmovni karambol („medijumi“, „informatički mrak“, da ne zakeram zbog nerazlikovanja medija i glasila...) tokom višesatne rasprave.
Sudska praksa već je oslobodila crnogorske novinare odgovornosti za neodgovornost. Ovdje možete da uništite sudbinu ljudi i porodica za nekoliko hiljada eura. Ako ćemo mak na konac, možete, provjereno, besplatno otjerati čovjeka i u smrt! I nastaviti da izigravate ikonu profesionalne etike. Stoga, uvođenje instituta „dužne pažnje“, kao još jednog potencijalnog pojasa za spasavanje novinara-revolveraša, u ovakvom bi ambijentu imalo potpuno drugačije efekte, nego što ga ima u zemljama sa edukovanom javnošću.
Na stranu što je „dužna pažnja“ i za sudove sa više znanja i iskustva od naših, egzaktna koliko i pasivan napad u rukometu. Da li je, recimo, s „dužnom pažnjom“ postupio onaj ko je telefonom pozvao „drugu stranu“ dva-tri puta, i kad mu se nije javila, objavio jednostranu priču?
A, tek, momenat hitnosti! Mogli bi se pozvati na tu okolnost ako negdje gori, nakon saobraćajke, zemljotresa, poplave... U takvim slučajevima niko ne traži drugu stranu. Koja to još situacija, osim vanredne, ne obavezuje novinara na „dužnu pažnju“, odnosno davanje šanse da nešto kaže, onome o kome piše?
Zaista izgleda kao da su autori pisali amndmane po spisku grjehova i potreba njihovih medijskih sponzora!? Koji je kriterij za nesolventnost medijske kuće, kao uslov za izbjegavanje kazne? Imovno stanje vlasnika ili visina poreskog duga?
Kako će Agenciju za elektronske medije osposobiti za ispitivanje povjerenja u pojedina glasila? Ili će taj „problemčić“, u sljedećem koraku, riješiti davanjem prava AEM da angažuje za taj posao neku specijalizovanu agenciju. Možda onu koja je, prije nekoliko godina, izmjerila kako jednom, sada rahmetli, radiju vjeruje 1% slušalaca, da bi, pola godine nakon ukidanja informativnog programa, toj istoj stanici vjerovalo – 9% ispitanika!?
Šta bi sve spadalo u prihode privatnih glasila od oglašavanja države? Ono što se isplati po ugovoru i javno ili i one stotine hilada koje se daju odlukama „užih“ kabineta, bez traga na sajtu državnih organa ili javnih preduzeća? Naravno, bez traga i u izvještajima NVO koje kobajagi istražuju taj model pomoći „podobnim medijima“ i za to dobijaju masne grantove ambasada!
Računa li se, dalje, samo uplaćena suma ili treba dodati zaboravljeni i oprošteni dug za porez i ostale obaveze prema državi? Da li na popis selektivno „korisnih nejasnoća“ dodati i način na koji se potraživanja države prema „nezavisnima“ regulišu? Transparentno ili na tajnim sjedeljkama medijskih tajkuna i visokih vladinih zvaničnika, uz posredovanje nekome bivšeg, a nekome sadašnjeg partijskog druga?
Konačno, kako „knjižiti“ pare koje stižu izvana? Da li je i to prihod od Vlade, nema veze što nije crnogorska?! I, koliko košta da se naša Vlada, s tim u vezi, pravi “englez“? Umalo da zaboravim: dozvoliti ili ne da za sva glasila, a ne samo pojedina, predstavnici ambasada mogu da skoknu u Ministarstvo finansija i lobiraju za oprost dugova?
Mogu da shvatim što je tako rašireno odsustvo razumijevanja da gledanost i povjerenje nijesu isto. Pa bi, konsekventno sprovedeni, amandmani doveli do oglašavanja u emisijama sa turbo folk zvijezdama i realiti programima. Shvatam i da su narodni poslanici u funkciji sasvim konkretnih glasila, iako se trude da to ne pokažu! Dritan će uvijek pomenuti „šiptarsku svinjariju“, a DF-ovci apartmane u kojima „više neće da ljetuju ni Srbi“.
Jedno ne shvatam: zašto se svi akteri toliko uzdaju u malu pamet onih koji ih posmatraju? Otkud sigurnost da će ta, javna i tajna, muljanja, i kad saznaju za njih, ljudi progutati kao državni interes i principijelnost?
Nadasve, kako je moguće da se ne zapitaju: đe su danas oni koji su se u tim stvarima preigrali?
danilo stojanovic
Sasvim tacna i odmejerena (pr)ocjena stanja u medijima. Sinoc gledam na RTCG onu bruku od diskusije Abazovica (moze li taj covjek da kaze nesto bez povisenog tona?) Od kada on postade strucnjak i za medije - da onako, odoka, odvali da CG ima najgori javni servis u regionu? Da li prati sve javne servise? Ili mu je to dasapnuo kolega Djurovic? Vidjecemo kako ce se ovo okoncati - ali ako se po jutru dan poznaje - nece dobro. Za gradjane Crne Gore.
Poslatrac
Posred srijede. Njih ne interesuju, principi, Šukoviću, samo novac po svaku cijenu. I Drugu familiju i vecinu NVO. Politicare glasovi i mandati. A Evroipa? Tek nju u CG ne zanimaju principi, sto smo se 100 puta ovdje uvjerili.
zdravko-Risan
Komentar uvijek pogadja u centar problema ali se kod nas ma i šire u okruženju /da ne kažem regionu-jer mrzim tu riječ/ne dešava ništa, što bi dalo nekakav impuls boljitku i izlazu iz ove zavrzlame.Pozz gosp.Šukoviću i čekamo Radio vezu/koju volim više slušat nego davat komentare,jer toliko nijesam pametan da imam na sve odgovor kao pojedini koji se javljaju .