Papović: Nemanjići i Duklja

Piše: Dragutin Papović, istoričar

Srpski (raški) veliki župan Stefan Nemanja zaratio je protivDuklje krajem 1180. i početkom 1181. Tada je uspio da osvojiZahumlje (Hum) koje je bilo udiona oblast u Duklji. Nemanja je nastavio napad na Duklju između 1183. i 1186. godine. Najdužesu se odupirali utvrđeni primorski gradovi. Zbog toga su surovokažnjeni. Raška vojska je razorila: Danj, Sard, Skadar, Svač, Ulcinj i Bar. Iz ovih gradova je pobio i protjerao sve Grke(Vizantince), jer je Vizantija bila pokrovitelj Duklje, a Nemanja je tada bio protivnik Vizantije. Samo je Kotor pošteđen da bi Nemanja u njemu sagradio dvor. Posljednji dukljanski vladarveliki knez Mihailo napustio je zemlju i otišao je u Dubrovnik. Nemanjinim napadima najduže se odupirao Bar, koji je i nakonosvajanja sačuvao autonomiju, a u njemu se nalazila žena velikogkneza Mihaila, kneginja Desislava. Ona je najkasnije sredinom1189. godine napustila Bar i otišla je u Dubrovnik. To je bio krajdinastije Vojislavljevića.

Stefan Nemanja je dukljansku teritoriju podijelio članovimaporodice. Najstarijem sinu Vukanu dao je Duklju i Dalmaciju. Pod Dalmacijom se podrazumijeva vizantijska provincija GornjaDalmacija, koja je obuhvatala teritoriju između Stona i Kotora. Dubrovnik je uspio da odbije napad Nemanjića. Hum je pripaoNemanjinom bratu knezu Miroslavu, a potom ga je Nemanja dodijelio najmlađem sinu Rastku oko 1190. godine. Rastko je 1192. otišao na Svetu Goru đe se zamonašio i dobio ime Sava, a Hum su naslijedili Miroslavovi sinovi. Dok je Nemanja Dukljupokorio ratom i razaranjem gradova, Vukan je vodio drugačijupolitiku. Osvojenu Duklju je prihvatio kao novu otadžbinu. Nijeje prilagodio svom porijeklu, već se on prilagodio dukljanskimdržavnim, etničkim i crkvenim okolnostima. Još dok je Nemanja bio vrhovni vladar, Vukan se titulisao kao „kralj Dioklije, Dalmacije, Trebinja, Hvosna i Toplice“. Na crkvi Sv. Luke u Kotoru koju je sagradio građanin Mavro Kazafranka 1195. isklesan je ktitorski zapis da je crkva podignuta u vrijeme velikogžupana Nemanje i njegovog sina Vukana, kralja Duklje (sub tempore domine Nemane magni iupani et filii sui Velcanni regiDioclie). Istoričar i akademik SANU Sima Ćirković navodi da se Vukanova kraljevska titula „nastavljala na titulu njegovihdukljanskih prethodnika i doprinosila je očuvanju tradicija ranijesamostalnog dukljanskog kraljevstva.“

Nemanja je abdicirao 1196. godine i na poziv najmlađeg sinaSave otišao je na Svetu Goru, đe se zamonašio i uzeo imeSimeon. Nemanja je za vrhovnog vladara imenovao srednjeg sinaStefana, dok je Vukanu dao titulu velikog kneza (knez velija), potvrdio mu vlast u Duklji i Dalmaciji i obavezao ga da budepokoran novom vladaru. Vukan nije pristao. Po odlasku Nemanjena Svetu Goru, Vukan je osamostalio Duklju i za to je dobiopodršku većine dukljanskog plemstva. Za priznanje krune i državne samostalnosti obratio se papi Inoćetniju III. Vukan mu je 1198. godine poslao pismo u kome je tražio da mu uputiizaslanike koji će, između ostalog, „utvrditi narod u katoličkojvjeri“ a i sam Vukan je izjavio da želi „ljubiti i poštovati Rimskustolicu kao svoju majku i svim njenim naredbama biti pokoran“. Papa je prihvatio Vukanov zahtjev i u odgovoru je Vukanatitlusao kao „svijetlog kralja Duklje i Dalmacije“ (Vulcaniillustris regis Diocliae et Dalmatiae). Papino pismo u Duklju sudonijeli papski legati kapelan Ivan i podđakon Simon. S Vukanom su u ljeto 1199. organizovali sabor u Baru na kome sudukljansko-barskom nadbiskupu Jovanu uručili plašt (palium), a zatim su usvojene brojne uredbe o organizaciji crkve i životusveštenstva i vjernika u kraljevstvu Duklje i Dalmacije.

Nakon sabora u Baru nadbiskup Jovan je poslao pismo papi u kome je naveo da su „gospodin kralj [Vukan] i sav narod...postali[su] na svaki način veoma odani tvojoj Svetosti“. Potom se i Vukan papi obratio pismom u kome se titulisao kao „kralj Dukljei Dalmacije“ (Diocliae atque Dalmatiae Rex). Vukan je istakao da je uvjeren kako će „sveti i spasonosni nauk“ papinih izaslanikakoji su rukovodili saborom u Baru „prosvijetliti sve mojekraljevstvo“. Vukan ističe da je sabor u Baru održan tamo „đe suse odvajkada držali sabori“. Potom je izrazio odanost papi, odnosno kako Vukan lično kaže „tvome apostolstvu“. S drugestrane, Vukan je naglasio da mu je „priznata kraljevska čast“. Tako je Vukan ostvario cilj. U skladu sa vjerskim prilikama u Duklji prešao je u katoličanstvo i prihvatio je vrhovnu vlast pape, a Rim je priznao Vukanovu kraljevsku titulu, državnu i crkvenunezavisnost kraljevstva Duklje i Dalmacije. Vukan je sklopiosavez sa ugarskim kraljem Emerikom protiv Stefana s ciljem da preuzme srpski prijesto a da ugarski kralj prostane vrhovni vladaru Srbiji. Vukan je napao Srbiju 1202. godine i zbacio je Stefanakoji je napustio zemlju. Vukan je preuzeo titulu velikog župana i priznao je ugarsku vrhovnu vlast u Srbiji. Od tada do 1918. godine ugarski kralj je u svojoj tituli navodio Srbiju.

Pretpostavlja se da je Stefan uz pomoć bugarskog cara Kalojanauspio da povrati vlast u Srbiji oko 1204. Mir je vjerovatnosklopljen 1205., kada je Stefan ponovo postao veliki župan, a Vukan veliki knez sa udionom oblašću. Izvjesno je da se tada u Srbiju sa Svete Gore vratio Vukanov i Stefanov brat Sava. On je prenio Nemanju (Simeona) u Srbiju i zatim ga je kanonizovaoizmeđu 1204. i 1207. Sava je postao iguman manastira Studenica. Vukan se posljednji put pominje oko 1209. godine. Iako se pokorio Stefanu, zadržao je kraljevsku titulu. Abdicirao je u korist svog sina Đorđa. Sima Ćirković ističe da su „prenošenjemuprave nad Zetom i dukljanske kraljevske titule na Vukanovogsina tradicije samostalnog razvitka Duklje [su] produžene još za jednu generaciju“. Đorđe je preuzeo kraljevsku titulu i ubrzo je otkazao poslušnost velikom županu Stefanu. Uz Đorđa, vlast u Duklji su imala njegova braća: Vladin, Stefan i Dimitrije. Velikižupan Stefan Nemanjić je potčinio Đorđa oko 1216. i upostavioje vrhovnu vlast u Duklji, ali su Vukanovi sinovi zadržali diovlasti i posjede.

Stefan je uspostavio savezništvo s Venencijom. Vjenčao se saAnom, unukom mletačkog dužda Henrija Dandola. Istoričar i akademik SANU Božidar Ferjančić navodi da se Stefan Nemanjićna nagovor nove supruge odrekao pravoslavlja i da je prešao u katoličanstvo. Stefan je u Rim posalo episkopa Metodija da od pape Honorija III traži kraljevske insignije, a pri tome se pozvao i na činjenicu da je njegova porodica vladala nekadašnjimkraljevstvom Duklje. U ovom pismu Stefan je izjavio da želi bitivjerni sin svete Rimske crkve i da od pape traži blagoslov za krunu i državu. Legati koje je poslao papa krunisali su Stefana1217. i on je postao prvi srpski krunisani kralj (Prvovjenčani).

Prvovjenčani se nakon krunisanja titulisao „po milosti Božijojkralj cijele Srbije, Duklje, Travunije, Dalmacije i Zahumlja“ (Stephanus Dei gratia totius Serviae, Diocliae, Tribuniae, Dalmatiae, atque Ochumliae Rex). U jednom natpisu na zidusvoje zadužbinske crkve u manastiru Žiča, Stefan Prvovjenčani se titulisao „po Božijoj milosti venčani prvi kralj sve srpske zemlje, Dioklitije i Travunije i Dalmacije i Zahumlja“. U poveljimanastiru Sv. Bogorodice na ostrvu Mljet titulisao se: „velikikralj, namjesni gospodin sve srpske zemlje i Dioklitije i Dalmacije i Travunije i Humske zemlje“. Time su jasnorazdvojene srpske zemlje od: Duklje, Dalmacije, Travunije i Zahumlja. U manastiru Mileševa kod Prijepolja koji je podigaoStefanov sin Vladislav, iznad freske Stefana Prvovjenčanog kojaje urađena između 1222. i 1228., prema čitanju istoričaraBožidara Ferjančića, zapisano je da je Prvovjenčani bio kralj i sevast(okrator) svih raških i dioklijskih zemalja. Istoričarumjetnosti i akademik SANU Vojislav J. Đurić sačuvani dionatpisa iz Mileševe tumači tako da je Stefan Prvovjenčani vladao„kraljevstvom zemalja dioklitskih“. Razliku između srpskih i dukljanskih zemalja istakao je i ohridski arhiepiskop DimitrijeHomatijan. On u jednom pismu (vjerovatno iz 1217.) StefanaNemanjića oslovljava kao „velikog župana sve Srbije i Duklje“ (μεγάλᾠ ζουπάνᾠ Σερβίας καί Διοκλείας). Državna posebostDuklje je istaknuta i u kasnijim srpskim hronikama. BiografDomentijan je sredinom XIII vijeka u „Životu Svetog Save i Životu Svetog Simeona“ za Dioklitiju naveo da se ona „zoveveliko kraljevstvo od početka“. Biograf Teodosije u „ŽitijuSvetog Save“ koje je napisano krajem XIII vijeka navodi da je Nemanja vladao zemljom koja se zove Dioklitija. Teodosije ističeda je Dioklitija izlazila na „zapadno more“.

Jedan od najznačajnijih događaja iz ovoga perioda je uspostavljanje autokefalne srpske pravoslavne arhiepiskopije. Sava Nemanjić je 1219. godine od carigradskog patrijarhaManojla Sarantena Haritopula i nikejskog cara Teodora I Laskarisa dobio dozvolu da formira srpsku arhiepiskopiju, a on je imenovan za prvog srpskog arhiepiskopa. Nikejski car i patrijarhsu ovo uradili kako bi spriječili Srbiju da nakon primanja krune izRima uđe u sferu uticaja Rimske crkve. To je izvedeno protivcrkvenih pravila, jer je time narušeno kanonsko ustrojstvoOhridske arhiepiskopije koja je bila nadležna za crkvu u Srbiji. Istoričar i akademik SANU Dimitrije Bogdanović o tome kaže: „To nije kanonsko, već prvenstveno političko pitanje: kanoni se interpretiraju u skladu sa ciljem koji se želi postići ili koji je većpostignut“. Sava je za sjedište arhiepiskopije izabrao manastirŽiču, a 1220. formirao je podređene episkopije. Na teritorijinekadašnje dukljanske države uspostavljene su tri episkopije: zetska sa sjedištem na Prevlaci kod Tivta (mada postoje i drugepretpostavke), humska sa sjedištem u Stonu (od sredine 1250-ih u crkvi Sv. Petra u Bijelom Polju) i budimljanska sa sjedištem u Đurđevim stupovima kod Berana. Srpska arhiepiskopija i njeneepiskopije tada nijesu imale većeg uticaja na teritoriji prethodnedukljanske države. U periodu dok je bio arhiepiskop nijezabilježeno da je Sava Nemanjić sagradio ijedan pravoslavnihram u Duklji. S obzirom na to da je Duklja bila isključivokatolička, pravoslavne episkopije su zapravo fomirane kaomisionarske ispostave koje su tek trebale da dobiju vjernike. Srpska arhiepiskopija je, takođe, uvažila državnost i osobenostDuklje. Iznad freske Sv. Save u Mileševi postoji natpis koji je istoričar umjetnosti Vojislav J. Đurić pročitao kao „Sava, prviarhiepiskop svih raških i dioklitskih zemalja“. Prema srpskimhroničarima Sava je samo jednom boravio u Duklji. Kada je krenuo na posljednje putovanje u Svetu Zemlju 1234. on je to, kako navodi njegov biograf Domentijan, uradio sa obaleDioklitijskog mora. Srpski arhiepiskop Danilo II je početkomXIII vijeka zapisao da je Sava otplovio iz Starog Grada. StariGrad je bio drugi naziv Budve, pa većina istoričara smatra da je Budva bila grad na dukljanskom primorju iz kojeg je Sava otplovio. To je bilo njegovo posljednje putovanje, jer se napovratku zadržao u Bugarskoj i preminuo je na dvoru bugarskogcara Jovana II Asena u Trnovu 1236. S obzirom na činjenicu da je Sava samo jednom boravio u Duklji, jasno je da su priče o čestimSavinim boravcima na prostoru današnje Crne Gore, imenovanjabrojnih toponima njegovim imenom i priče o njegovom kultuproizvod znatno kasnijih legendi, predanja i izmišljotina. KultSvetog Save se proširio tek u XIX vijeku, dok je svetosavljeklerikalno-nacionalistička ideologija iz prve polovine XX vijeka.

U Duklji su do druge polovine XIII vijeka neposredno vladaliVukanovi sinovi. Đorđe je nakon 1217. godine imao titulu kneza, ali je koristio dukljansku kraljevsku titulu. Oko 1242. godine jošjednom je pokušao da se osamostali, ali bezuspješno. Rezidencijamu je bila u Ulcinju. Njegov brat knez Stefan je ostao upamćenpo tome što je 1251-2. sagradio manastir Moraču. Na jednojfresci iz XVII vijeka tituliše se kao kralj. Treći brat, županDimitrije, imao je posjede u Polimlju. Sagradio je crkvu u Brodarevu, a zatim se zamonašio i uzeo ime David. Na osnovuovih pokazatelja, može se zaključiti da su Vukanovi sinovi biliregionalni upravnici u Duklji. Đorđe je vladao primorskimdijelom sa centrom u Ulcinju, Stefan u središnjem dijelu sacentrom u Morači, a Dimitrije u Polimlju. Đorđe i Stefan su u lokalnoj tradiciji zabilježeni kao kraljevi, a s njihovom smrćuprekinuta je tradicija kraljevstva Duklje. Iako su bili srpskogporijekla, Vukan i njegova loza su Duklju prihvatili kaodomovinu i pokušali su da obnove njenu nezavisnost. To je spriječio srpski kralj Uroš I. Ukinio je udione kneževine u Dukljii Zahumlju. U Humu je potisnuo Miroslavove, a u DukljiVukanove nasljednike. Dok su njegovi prethodnici u vladarskojtituli navodili Duklju, Zahumlje i Travuniju, Uroš I se titulisaokao „kralj svih srpskih zemalja i primorja“. Od tada se u tituli srpskih vladara ističu „srpske (raške) zemlje“ i „pomorskezemlje“. Naziv Duklja je postepeno potiskivan, a za njenuteritoriju se sve više koristio regionalni naziv Zeta.