Piše: Jovan Nikolaidis
Andrija Mandić nije Donald Tramp, a jeste mali Draža. Trampu nikada nije palo na pamet da sadi krompir: američki predsjednik nije volio da u tlo prerije ukucava daščani trap, ali jeste virkao u trezor svog oca. A Mandić umislio da nije loše biti bolji od Svetozara Marovića (kapel-majstora hrišćanskog panslavizma, alijas svetosavlja), zato voli gusle a ne voli moderniste kojima se zanosio Ranko Krivokapić.
Aleksa Bečić samo umišlja da je mudriji od počivšeg Momira Bulatovića, jer njegovo frakcionaštvo nije valjalo ni koliko pola Momirovih brkova. Aleksa skakutavu trku za vlast umišlja kao maratonac na posljednjim kilometrima staze. Sanja da leti dvokrilcem kroz oblačine vjerujući da je pilot borbenog aviona, a ne priučeni pilot zanet piruetama nad morem dubokim. Valjda je naučio da pliva kad se suturikne, dako potpredsjednik vlade za bezbjednost, odbranu, borbu protiv kriminala i unutrašnju politiku bar to zna. No, on dosad zna samo da roni i sa pristojne dubine vadi na površinu pirane i pokojeg glavonošca. Pa sve to stavi na pladanj sa koga ministar policije čisti krljušt i rasipa sipino mastilo.
Jakov, omotan trnjem, i dalje sanja lovorov vijenac sa glave Mila Đukanovića, i svoju nespornu blagorodnost uništava igrajući se lordovskim manirima koji su puku smiješni. (Đukanović je znao kad će, koliko i gdje svoju družbenicu izvesti iz svojijeh dvôra - naučio je to od gegavog kralja Nikole!). Milatovićeva profesionalna edukacija nije malena, ali je mi ne vidimo, čak ni toliko koliko prost svijet pred nosom želi da vidi - ne haje narod za kulturno ophođenje, pa ni za velje naukovanje dok se Gorom Crnom predsjedava. Đukanović nije znao po englišku zboriti, ali je sve prostonarodne običaje, od onog što preostane, revnosno obnašao. Naš narod voli oštre horoze, golubove malo ko gaji.
Spajić Milojko (nije Spaić, niti nedaobog Spahić, sa omrznutih islamskim h u prezimenu), imenom koji njegovo srpstvo pȅčati, a crnogorstvo linja, ima samo jednu, ali konstruktivnu grešku: studirao je i radio među svijetom posve drugačijim od balkanske šarade. Balkan voli cirkus i karađoz sijenke, biti uspješan premijer na Balkanu ne može usto biti i Zaratustra. Tako da ga je usađeno gensko svetoslavlje buvajući među budistima, uvijek uvjeravalo da vjeruje da je i pad let (što inače religije dalekog istoka i te kako provode, pa se i on toj vještini nada). Pljevaljskog ljepotana od sunovrata, moguće je, može spasiti jedino njegov ministar finansija: netko iz gomile mi šapuće da on jeste dibidus Crnogorac. Treba se u to pouzdati, bar smo mi vazda bolje prolazili dok smo gologa prkna uzvikivali: ima se, može, ni iz čega. I Titova Jugoslavija se cipan pô vijeka zaduživala, a mi tada živjeli... ohohoj.
A Milo Đukanović?! Prati me valer njegove harizme već podugo, a još se ne mogu o njemu posve alavertiti. No, nešto mi se čini – možda doznamo i o tome uskoro. Šapuće se, govorka se: vraća se iz Sibirijade i kreće za Monako.
Vi ne morate ničemu što gore ispisah vjerovati. Nije pisac isto što i analitičar.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR