Ko o čemu, Bosanac o vremenu

Kamo sreće da smo umjesto o naciji i religiji brinuli o vremenu.

Piše: Andrej Nikolaidis

Šalje mi prijatelj vic, precizan kao snimak iz drona.

Kako stoje stvari u takozvanom regionu?

Top tema u Srbiji - pušten Haradinaj.
Top tema u Hrvatskoj - Agrokor.
Top tema u Makedoniji - napad na Sobranje.
Top tema u Crnoj Gori - ulazak u NATO
Top tema u BiH - hoće li pasti kiša za 1. maj?

Tako je to u srećnim zemljama: tamo gdje su ljudi sve uredili, posložili i pozlatili, preostaje im samo da govore o onome što čak ni svojim trudom ne mogu promijeniti – o klimi.

Potraje li još koju deceniju ovaj tro-nacionalno-konstitutivni postdejtonski berićet u Bosni, Bosanci će, kao onomad Englezi, vaziti samo o vremenu. Tako će nastati i poslovica budućnosti: ko o čemu, Bosanac o vremenu.

Da, mogao bi čovjek to shvatiti kao još jedan vic na račun Bosanaca.

Ali stvar je o tome da je, u situaciji u kojoj se svi mi u vicu pobrojani nalazimo, ono što se na prvi pogled čini iracionalnim, najbliže razumu. Na primjer, govoriti o vremenu. Zapravo, najbliže razumu bilo bi ne govoriti. Činiti ono što čine likovi iz Dizdarevićeve U bosanskoj kafani: s vremena na vrijeme, nakon sati ćutnje, reći – jah.

Jah, valah.

Jer, recite vi meni: šta je bliže razumu?

Nacionalistička kaša

Još jednom podgrijavati nacionalističku kašu, osamnaest godina nakon rata "u južnoj srpskoj pokrajini" ubjeđivati ljude da je Kosovo – Srbija, pokušavati izdejstvovati izručenje Haradinaja, iako je jasno da su šanse da ga Francuska izruči Srbiji manje nego da ja, kad jednom godišnje dođem u Sarajevo, odem u McDonalds, a ne kod Mrkve ili kod Želje, slati Francuskoj protestne note, pljuvati po francuskom pravosuđu, duvati tako u balon koji Srbiju nosi sve dalje od "lažljivog, neprijateljskog" Zapada" a sve bliže "bratskoj i vjernoj" Rusiji?

Ili, umjesto toga, ako se nešto već mora prozboriti, reći:

"Jes’ vidio, za Prvi će kiša?"

"Ja, šta ćeš..."

Je li pametnije uzeti, makar tek kao kafanski ili novinski agitator, učešće u zbivanjima koja Makedoniju možda guraju ka građanskom ratu, a u svakom slučaju u prah pratvaraju njenu ionako slabašnu demokratiju, ili, dok se pristalice Gruevskog (u plavom uglu, trener Rusija) i Zaeva (u crvenom uglu, trener SAD) po medijima i kafanama pripremaju za sljedeću rundu, reći:

"Bogami, ništa od jagnjeta za Prvi..."

Je li mudrije organizovati otužni anti-NATO performans na Cetinju, pred dvjesto okupljenih pristalica – bilo ih je tako malo zato što se četnici, kako politički, iz Nove srpske demokratije, tako i oni ontološki, iz Pokreta za promjene, na Cetinju osjećaju kao krme u Teheranu - iz džepova izvrnuti sav primitivizam, intelektualnu mizeriju, i posljednji novčić preostao nakon posljednjeg u nizu nacionalistiških bankrota, je li mudrije, kao što je učinio Nebojša Medojević, na internetu pronaći fotografiju zida crkve u Australiji, objavljenu prije pola godine i u beogradskom Blicu, na kojoj piše "Srbe na vrbe", pa na tviteru objaviti kao fotografiju sa Cetinja, uz komentar da je tako, antisrpski i fašistički, režim dočekao one koji su u Prijestonicu došli protestvovati protiv NATO-a, ili na AccuWeather.com pogledati hoće li za Prvi kišiti, pa sa prijateljima prodiskutovati o tome da li za roštilj kupiti jagnjetinu kod France ili ćevape i ljute pljeskavice kod Jevrića?

Prestali smo biti radnici

Ne bi li za Hrvatsku bilo bolje da su njihove vlade svaki dan svakog mandata, o trošku građana okretale jagnjad, umjesto "odgovorne ekonomske politike" vodili debate o suncu i kiši, a namjesto zbog "političkih principa" svađali se oko toga ko će od buta a ko od rebara?

Zato mislim da je, čak i u situaciji kada sve propada, ili ako hoćete: naročito kada sve propada, rasprava o kiši za Prvi autentičan politički i filozofski stav. I na mjestu i u pravo vrijeme.

O stanju stvari se ne ponekad, nego obično nema reći ništa pametno. Ne ponekad, nego po pravilu, jedini način da ne govorimo gluposti je da ne govorimo ništa.

Od 1989. naovamo svi smo mi donijeli takvu gomilu pogrešnih, iracionalnih političkih odluka, toliko puta nakon što smo emocije i trud uložili u neko "veće, opšte dobro", završili kao pokisla kokoš. Toliko smo puta ispali ko ovca, ko brav, da je za nas ono kada ne pada i na ražnju nismo mi istinski hepiend.

Negdje oko godine osamdesetdevete mi smo prestali biti radnici pa postali Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Makedonci, Crnogorci... Umjesto fabrika dobili smo svoje nacionalne države, umjesto posla punu nacionalnu i religijsku svijest.

Prvi maj više ne znači ništa: to je tek još jedan dan kad se ždere i pije.

Na lokalna i globalna zbivanja mi danas, i kao stada i kao demokratske, nacionalne i vjerske zajednice, možemo uticati koliko i na džinovsku kometu koja uskoro ulazi u zemljinu orbitu.

U takvoj situaciji, pitanje "hoće li nam kiša pokvariti teferič" nije manje bitno od bilo kog drugog. Upravo suprotno.

Kamo sreće da smo, posljednjih trideset godina, umjesto o naciji, civilizaciji i religiji, brinuli o vremenu.

Ja, šta ćeš...