Revolucija bistrookih

Za Antenu M piše: Aleksandra Bosnić Đurić

Možda ovo zaista nijesu dani u kojima se analizom i teorijskim eksplikacijama dolazi do uvida u ono što nam se upravo događa. Možda su, upravo suprotno, ovo dani velike katarze ne samo za građane i građanke Srbije, nego i za naše susjede. I nema tih konferencija i naučnih radova u koje bi mogle da stanu sve iskrene i čiste emocije koje dijelimo jedni s drugima dok gledamo kako studenti marširaju do slobode, oslobađajući nas sve zajedno.

Ne oslobađaju ovi mali vojnici svijetla samo mraka posljednje autokratije u Srbiji, oni čine mnogo više – oslobađaju nas predrasuda i strahova jednom (za njih – prilično davno) posijanih u mučnoj destrukciji svih vrijednosti devedesetih. Oslobađaju i naše prirodne podešenosti za saosjećanje, bliskost, međusobno uvažavanje, za ljubav i potencijale ljudskosti. I za ove, po svim kriterijumima, sasvim „istorijske dane“ važi ono što i inače važi u vremenima koja testiraju humanost – ili smo na strani dobra ili podržavamo zlo. Ili zajedno s njima koračamo ka svjetlu, ili ćemo ostati zagnjureni u mrak, zajedno s avetima prošlosti. Podrške (ili njihovo odsustvo) govore sve. I o svakome od nas. Nepogriješivo.

U otvorenom pismu srpskim studentima Iva Anića, splitskog novinara, objavljenom na portalu Lupiga, nalaze se možda i ključne rečenice podrške: „Ne mogu a da ne osjećam da su studenti u Hrvatskoj veoma svjesni i uključeni u sve što rade njihove kolege u Srbiji. Tenzije su se smanjile tokom godina. Za strahote od prije trideset i kusur godina ta mladost nije kriva, niti bi trebalo da bude.

Ova generacija, neopterećena ratovima svojih očeva, druži se i komunicira (...) Svojim poštenim i časnim stavovima, zahtjevima koji su jasno i inteligentno artikulisani i načinom kojim sprovode sve što rade, ovi mladi ljudi su fascinirali svijet (...) Studenti Srbije su nam pokazali cijeli put. Vlast nema odgovor za mir, jedinstvo i demontažu sistema koja mora da se mijenja. Nacionalistički, patrijarhalni i klerikalni“.

Danas u 11:52 i osiječki studenti organizuju podršku i skup solidarnosti na Pješačkom mostu jer kako kažu – mostovi nas spajaju. I simbol su povezanosti, otpora i nade. Kažu i da „kada jedni ustanu, drugi ih prate. Kada glas utihne pod pritiskom, drugi ga pojačaju“. I poručuju da „solidarnost ne poznaje granice, ne priznaje strah, ne pristaje na šutnju. Ona teče kroz nas poput rijeke ispod mostova koje gradimo – zajedno, snažno, nepokolebljivo“.

I Splićani danas pružaju podršku studentima iz Srbije. U isto vrijeme na Matejušci. U objavi na mrežama kojom pozivaju građane da im se pridruže, navode da studenti već dva mjeseca uporno organizuju proteste, blokade i akcije i da su „istrajni u svojoj borbi za uređeno i pravedno društvo“. Pokazali su, poručuju Splićani, svojim primjerom da nenasilnim akcijama, silnom pozitivnom energijom, te uz podršku ostalih sugrađana „mogu mijenjati svijet na bolje“. Zapalili su iskru koja budi iz letargije i nezainteresovanosti sve one koji misle da promjene nijesu moguće.

I dok aktuelni predsjednik Srbije, kojeg studenti zovu Nenadležni, smatra da je sada „jasno da je država napadnuta spolja i iznutra“, Srpska kuća iz Podgorice izrazila je njemu i budućem Narodnom pokretu punu podršku. U podužem saopštenju i tekstu koje su prenijeli podgorički potal Borba, a potom i beogradska Politika, tvrde gotovo identično i kažu: „Kao malo kad u svojoj istoriji, dugom trajanju „između klanja i oranja“, Srbija je spolja i iznutra pod rafalnom paljbom lažljivaca, klevetnika i ucjenjivača, hijena obučenih u jagnjeće kože, i vječito gladnih a nikad ostvarenih pretendenata na njenu teritoriju, nezavisnost, na njen ponos i dostojanstvo“.

Uz napomenu da najnovija dešavanja u Srbiji, protesti i blokade, koje nazivaju „okupacijom gradova“, samo dodatno otežavaju nikad težu međunarodnu poziciju. Poručuju da Srpska kuća u Podgorici „duboko razumije šta se iza brda valja i pruža bratsku podršku srpskom rukovodstvu i njegovim naporima da sa izuzetnim osjećajem za trenutak i odgovornost, učini baš sve i ama baš sve, da unutrašnje prilike dovede u stanje koju državu čine stabilnom i ekonomski uspješnom“. Jer, kako kažu, ni studenti ni njihovi profesori i pored svih simpatija prema njihovom mladalačkom buntovništvu, nijesu apsolutni gospodari i glasnogovornici pune istine, iako zaslužuju „najveću moguću pažnju i brigu, čak i onda kada nijesu u pravu“.

U međuvremenu, studenti iz Srbije su zvanično nominovani za Nobelovu nagradu za mir, a u obrazloženju se navodi da je studentski pokret „gandijevski nenasilan i dragocjen za opstanak jedne evropske nacije, povratak digniteta svih građana Srbije, opstanak države i uspostavljanje trajnog mira u turbulentnom regionu“. Prema mišljenju predlagača, dramskog pisca Siniše Kovačevića i advokatice Dijane Stojković, „ova nagrada ubrzala bi pad posljednjeg diktatorskog režima u Evopi“ i „ohrabrila mladost da bude hrabrija u oblikovanju vlastite budućnosti, afirmišući mir i nenasilje kao osnovnu paradigmu“.

Nakon dva dana marša, bistrooki (u javnosti već odomaćen studentski nadimak) stigli su u Novi Sad. Dočekale su ih hiljade Novosađana, nakon što su ih i u svim mjestima kroz koja su prolazili dočekivali kao oslobodioce. Uz mnogo suza, osmjeha i zagrljaja. Neko je primjetio da „nikada poljima Vojvodine nije prošla vojska čistijeg srca“. Dok smo preko društvenih mreža pratili njihov prolazak kroz vojvođanska sela i gradove, zapisala sam: „Na putu do cilja, upoznaćete i po koje čudovište. Srećan novi dan Marša za slobodu, bistrooki. Nema bajke bez prepreka. A ni bez srećnog ishoda“.

Danas je za mnoge od nas veliki dan.