Životinjska farma

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Ni Beni Hil u svojim najboljim danima nije me znao nasmijati koliko vijest o odluci Ure o samostalnom nastupu na izborima u Nikšiću, i urnebesnog pitanja, koje sebi postavljaju nakon pet godina sistematskog urnisanja Crne Gore, za koje najveće zasluge pripadaju baš njima. Pita se potrošena Vučićeva posluga: „Jesmo li se za ovo borili?!“ Da su vjerujući pomislio bih da ih je Nazarećanin dodirnuo, te slijepi progledaše, a hromi prohodaše. No, vjerujući ne prodaju crnogorske bogomolje svome gospodaru. Tako da u još jednom Urinom performansu ipak nema ničeg nadnaravnog i božanskog. Istina, cijela minula sedmica bila je sedmica smijeha. Drugi napad smijeha nastupio je nakon čitanja Vučićevog izliva ljubavi, zapravo, strastvenog odgovora na ljubav koju su mu izjavili obožavatelji u Trsteniku: „Predsedniče, mi te volimo“, na što je vidno ganuti Aleksandar odgovorio: „Volim i ja vas!“ Ovakvim izlivima ljubavi svjedočili smo kad je Ura bila vlast, a Vučić njen gospodar i predmet obožavanja. Ali, kako kažu estradni filozofi – sve prave ljubavi ginu. Naročito kad onaj koji plaća za usluge damama iz Ulice crvenih fenjera, prestane da plaća. Avaj, tako vam je s ljubavima u političkom bordelu.

Ipak, smijeh počinje na samom početku neđelje za nama. Kad se javljaju žovijalni likovi, klovnovi, egzibicionisti, martiri koji zbog neljubaznog „Dobar dan“ odlaze u stanicu milicije, agenti provokatori, autori propagandnih opskurno pismenih tekstuljaka, i to svi ovaploćeni u jednom čovjeku. Neću reći u dvojici, mada su na istom zadatku. Jedan od njih je ipak ozbiljan pisac i kolumnista, i neko koga sam nekad poštovao. Ovaj drugi je pak oduvijek samo dvorska luda, gladna pažnje. Stoga, pažnju mu posvećujem tek sad, jer zimski dani nijesu naročito dugi, i zato ih ne trošite na takve. Recimo, na one koji su se u Americi 2016. obreli na donatorskoj večeri Karađorđevića, gordo stojeći tik pored njih, a taj je istorijski trenutak ovjekovječen objektivom fotoaparata. Na one koji su osnivali Demokrate, koje danas razaraju Crnu Goru. Na one koji su  bili visoki funkcioneri bivšeg režima, a danas rade kao PR služba Milojka Spajića. Na one koji kevću, a zatim brišu napisano. I zato, ne gubite vrijeme na davno izgubljene. Ja sam bio u obavezi, tek toliko da ne dugujem, jer ne volim dugove. I ne volim robove koji drže slovo o slobodi. Svinje koje drugima pod nos poturaju vlastita korita. Ali, kao što znate, za dobru svinju nema loših pomija. Naročito ne volim mudrace na socijalnim platformama, koji buncaju o kojekakvim „međusobnim trvenjima“. I sve to ustvrđuju lebdeći iznad svijeta, poput zen majstora, čiji je najveći podvig status na nekoj od društvenih mreža. Da se istina o svima nama decenijama nije zatrpavala mantrama o „miru u kući“, koje su samo eufemizam za kukavičluk i licemjerje, danas ne bismo bili u mraku u kojem smo.

Budući da je ovih dana, čini se, nikad frekventniji leksem „korito“, ipak moram razočarati polaznike i polaznice radionice kreativnog pisanja, koji su na temu „Korito“ objavili nekoliko domaćih zadataka. I njihove šaptače, iz mog okruženja, koji ih krivo izvještavaju o prilikama u biblioteci u kojoj radim, i u kojoj šaptači rade. Znate, uprkos predstavi koju neko može imati, moja sloboda u Biblioteci nikad nije bila ugrožena. Niti je danas. Niko i ne pokušava i ne želi da je ugrozi. Mrska mi je vlast, ali mi je istina draža. Svako ko kaže drugačije, bezočno laže. I sebe i one kojima šapće.

Najbliže što sam bio koritu bilo je u djetinjstvu. Ujak je, prilično davno, u Bjelopavlićima držao svinje. Tokom godine bih svinje hranio, a kad bi seoski kasapin došao po njih bilo je mučno gledati njihov kraj. Svirep kraj. Svinje iz mog djetinjstva nijesu pohađale radionice kreativnog pisanja u organizaciji političkih partija. Ali, danas je kudikamo drugačije. Kako sam već kazao – ko o čemu, svinje o koritu. Ovih je dana i te kako aktuelna resavska škola laganja i projekcije. A u ovom kratkom osvrtu na rano djetinjstvo, naći će se baš oni koji i treba da se nađu. I zaista, za to ne mogu biti odgovoran.

A ako bude potrebno, ako se nastavi s lagarijama i klevetanjima, u vremenu kad hrabri studenti biju svoju bitku, i kad je to cilj kojem se treba posvetiti, nijesam Orvel, ali svinje bi mogle biti junaci budućeg romana. Zapravo, antijunaci. Orvelove svinje vjeruju u revoluciju. Moje, nažalost, vjeruju u honorare.