(Lj)Ubi bližnjega svoga

Piše: Darko Šuković

Dva petka, prošli – kada je Skupština izglasala ulazak Crne Gore u NATO i naredni – kada će sud odlučivati o optužnici protiv čelnika DF, vremenski su međaš za novo pozicioniranje na političkoj i medijskoj sceni. Članstvo u Alijansi gotova je stvar, a na račun Katnićevog štiva od 130 strana i skoro toliko dokaza, malo ko, još, pravi viceve. Te bitne političko-pravne činjenice na svim adresama primljene su k znanju i prema njima je nastupilo ravnanje.

Peru se, naveliko, ruke od barutnih i monetarnih tragova saradnje sa DF. Najvreliji mlaz odvrću oni kod kojih je bio najočigledniji kauzalitet između podrške Mandićevoj platformi i Dakinog novčanika. No, fenomenologija medijskog strvinarenja i prostituisanja notorna je i, osim promjene imovinskog stanja malog broja ljudi, nema drugih posljedica na red stvari u državi. Zanimljiva je, jedino, kao putokaz ka novom favoritu ovdašnjih “preletačevića”. Nakon DPS, PZP, “mrtvoređenih” Pozitivne i URA-e, Demosa, SDP i DF, “nezavisni” mediji sada su Bečićevih demokrata.

Otvoreno ostavljanje DF na cjedilu počelo je 28. aprila na Cetinju.Tome je pogodovao anti-Nato miting u Prijestonici – demonstracija vlastite političke nemoći i, bez uvrede, manjka političke pameti. Nekoliko stotina galamdžija bili su ne samo svjedočanstvo dramatičnog otapanja sibirske sante, koja je prije nekoliko mjeseci pokrivala petinu Crne Gore, nego i savršen alibi za distanciranje stranaka koje su, do 16. oktobra, računale da će, upravo ona, pretvoriti DPS u Titanik. Partije kojima politika otvorenog služenja Moskvi nije predstavljala problem, najednom su postale gadljive na – ulični protest!

Demokrate odavno diktiraju dinamiku na crnogorskoj političkoj sceni, samo su mnogi imali problema da to shvate. Iskulirali su tzv. Vladu izbornog povjerenja i sve ponude za koaliciju. Dok su stari politički gubitnici tražili nova pakovanja za predizborne strahove i postizborne izgovore, Demokrate su brendirale svoj politički proizvod. A, što su građanima tako uspješno prodaju ciglu, problem je kupaca i konkurencije.

Još uoči izbora u Nikšiću, otvorili su front sa Kneževićevom DNP. Pošto se ispostavilo da i u DF važe NATO standardi – napad na jednu članicu, napad je na sve – sukob je postao frontalan. Sada, uoči glasanja u Herceg Novom, Demokrate kidišu na DF manirom predatora koji je odabrao glomaznu, ali onemoćalu žrtvu. I partnera u Budvi i Kotoru, ali – koga još briga za političke principe i žvaku o opozicionom jedinstvu.

Bečićeva stranka, očito, procjenjuje kako je ovo idealan trenutak da se nametne za lidera opozicije, političkom egzekucijom DF-a u mukama! Jer, Demos, SNP i URA sveli su političko djelovanje na sporadična glaskanja partijskog vrha, a SDP-u je glava u oblacima, a stopala na ledu…

U takvim okolnostima „politika bez politike“, adolescentski populizam i socijalna demagogija, uz uporno izbjegavanje očitovanja povodom ijedne suštinske društvene dileme, donosi Demokratama fantastičan rast podrške! Pride, kao nikome, Bečićevoj partiji paše bojkot Skupštine, u kojoj bi se svaki čas morali opredjeljivati za ili protiv.

Ipak, ima izvjesnih signala šta bi se moglo očekivati od Demokrata, ako jednom osvoje vlast. Iza njihovih tipskih odgovora, u kojima promovišu nesporne vrijednosti, ali ne otkrivaju put do njih; takav je, konačno, i zvanični slogan: pobjede, a ne podjele; omaknu im se pogledi na NATO, crkvu, LGBT osobe... na osnovu kojih se može konstatovati: tako mladi, a tako konzervativni!

Bečićeva stranka, zapravo, najbliža je vrijednostima DF! Zato je za potencijalno poguban rival za Mandića&comp. Ta se teza, međutim, neće dopasti onima koji vjeruju da bi krah Demokratskog fronta relaksirao crnogorsko društvo, barem, pretpolitičkih kontroverzi. Priliv “frontovaca” u DCG samo bi ubrzao pokazivanje ideološke srodnosti ta dva politička subjekta, i sasvim marginalizovao prozapadne “demokrate”.

Programski kamuflirana i brzorastuća DCG daleko je najveća prijetnja i DPS-u. Đukanovićevu stranku stiže teret duge vladavine, a on sam na leđima nosi sve veće breme partijskih obaveza. Ne vide se efekti podmlađivanja stranke, barem ne pozitivni, a očigledan je zamor materijala kod većine starog kadra.

Ne treba zanemariti glasove , uprkos urednim demantijima Markovića i Đukanovića, da su važni partijski ljudi frustrirani raspodjelom državnih funkcija? I da zato, u nekoj vrsti lagodnog durenja, parazitiraju na liku i djelu lidera partije. Kako god, očigledno je, trend iz kampanje za oktobarske izbore, nastavljen je u Nikšiću, a sada i u Herceg Novom – Đukanović tegli, partija uzdiše.

I, vjerovatno, svi zajedno, iščekuju efekte mjera Markovićeve vlade, kako bi u što boljem stanju dočekali, može biti sudbonosnu, 1918.

Pardon – 2018.

U kojoj, iako narodna kaže “daleko je do murava”, nije tako teško vidjeti Aleksu Bečića kao kandidata za predsjednika Crne Gore. Kako sada stvari stoje – teško da iza sebe može imati cijelu opoziciju, ali da može biti najbolje kotiran rival kandidatu vlasti – može. Zapravo, Bečićeva predsjednička kandidatura djeluje kao politički zakonomjeran potez, kojim bi armirao strukturu (pre)brzo narasle stranke.

Za kraj, ako je nekome izgledalo da se u ovom tekstu DF tretira kao politički izgubljen slučaj, taj zaključuje olako i prebrzo! Imajući u vidu kakav je ulog u igri, ne treba sumnjati da će Demokrate morati skupo da plate svaki glas otkinut Frontu. Sve ono što se sada šapće kroz političku čaršiju ili odbija na predizbornu retoriku DPS, prije svega spekulacije o sumnjivim izvorima finansiranja Demokrata, DF će iskoristiti za legitiman kontranapad.

U omladincima “Crvene stijene” Aleksa Bečić igrao je “vezistu". Demokrate su u prethodne dvije godine pokazale kako znaju da napadaju. Vidjećemo umiju li da se brane.