Donald Tramp i "postojim samo ja"

Za Antenu M piše: Jakov Daković

Eminentni psihijatar Robert Jay Lifton, ekspert za nasilje u politici, nedavno je iznio tvrdnju da američki predsjednik Donald Tramp nije samo manipulativna i narcisoidna osoba već da je on u biti solipsista. Jer, koliko god bio egocentričan, narcisu je važno kako ga vide drugi, dok Trampu nije važno čak ni to. "Njegova jedina referentna tačka je on sam", izjavio je Lifton za "The Guardian".

Solipsizam je filozofsko gledište da postoji samo osoba i njeno iskustvo. Samo jedna svijest postoji. Znanje bilo čega izvan našeg uma je nesigurno, štaviše nemoguće. Na prvi pogled, to izgleda apsurdno. Bertrand Russell je jednom primio pismo od izvjesne gospođice Christine Ladd - Franklin koja je bila poznati logičar i solipsista gdje mu je rekla da je čudi što nema više solipsista među filozofima. Russell joj je odgovorio: "S obzirom da ste logičar (i solipsista) mene iskreno čudi vaše čuđenje". Čuveni britanski mislilac je smatrao da je ta doktrina psihološki nevjerovatna i da, i u slučaju da je neko prihvati, taj neko ipak prećutno pretpostavlja da drugi postoje. "Čak i najveći mizantrop ne bi želio da liši sebe predmeta svoje mržnje. Otuda je vjerovanje da drugi ljudi postoje pragmatički ispravno. Ta hipoteza će uvijek biti djelotvorna čak i ako oni nekim čudom zaista ne postoje." Ovo bi nas odvelo jako daleko, ka kritici pragmatične teorije istine, što prevazilazi namjeru ovog teksta.

Obično se u vezi sa solipsizmom pominju grčki skeptici (Piron, Sekst Empirik) ,zatim Rene Dekart i njegova radikalna sumnja. Ali pravi otac solipsizma bio je Džordž Berkli (George Berkeley 1685 - 1753) Berkli je bio zanimljiva ličnost. Irski biskup i idealista,po meni jedini u istoriji filozofije koji je na pitanje : šta je biće? odgovorio ispravno - "esse est percipere" - biće je opažanje. "Postojao je neki miris, to znači da ga je neko mirisao, postojao je zvuk, znači da ga je neko čuo" itd. Izraz "postojati" nema nikakvog smisla mimo opažanja, a opažanje mimo individualne svijesti. To je glavna premisa subjektivnog idealizma, a solipsizam bi bio njegova ekstremna forma.

"Ko sam ja?" se obično uzima kao ultimativno filozofsko pitanje. Ramana Maharshi je vjerovao da to jedno pitanje može zamijeniti sve meditacije, sve komplikovane sadhane i rituale i samo po sebi dovesti do uvida u prirodu stvarnosti. Jednako je važno pitanje koje se nešto rjeđe postavlja: "Ko je drugi?" Drugi - to je pakao, odgovoriće kao iz topa Sartr i neće biti sasvim u krivu. Sama pomisao da drugi postoje nekim je ljudima (možda većini) vrlo neprijatna. No postoje li zbilja? Ideja blaže verzije solipsizma je da "drugi" postoji samo u relaciji, kao konstrukt. Jer, iz perspektive tog "drugog", postoji samo njegovo "ja". I gdje god da tražimo, koliko god umova uzeli u obzir, zauvijek ćemo naći samo "Ja". A "Ja" se ne može zbrajati.
Zanimljivo je da djeca često postavljaju ovo pitanje, prije nego ih škola i društvo ne ukalupe i "objasne" im šta je stvarno a šta nije. U literaturi je ovo poznato kao "child solipsism". Lijep primjer imate u romanu Iana Mekjuena "Iskupljenje", a donekle i u "Alisi u zemlji čuda".

Kao i sve metafizičke doktrine, solipsizam je nemoguće dokazati. Ali je neporecivo da je to koliko radikalno toliko i elegantno rješenje. Zamislite svemogućeg Boga koji se muči, stvara čitave svjetove i nebrojena bića, npr. neke dinosauruse, pa onda kaže: ništa ovo ne valja, ajmo ponovo i tako ad infinitum. Umjesto toga, imate samo jednu svijest, štaviše jedan trenutak. Jer, za solipsizam sadašnjeg trenutka čak je i naša vlastita prošlost ontološki upitna. "Ja sam onaj koji jesam" (2 Moj 3:14) je možda najvažniji stih Biblije, a ako upitate sveštenike šta to znači uglavnom neće znati ili će dati pogrešan odgovor, osim ako nisu upućeni i u Advaita Vedantu.

Pišem ovo u petak, Venerin dan, a uz to je i Dan zaljubljenih. Zaljubljenost je vrsta solipsizma udvoje, ako mogu upotrebiti takav paradoksalni termin. Za zaljubljenog iščezava svijet a postoji samo objekt ljubavi u kome se najzad i njegovo "Ja" gubi. Tantrizam je stoljećima prije Frojda ovo uvidio i od erosa izgradio čitavu metafiziku ne-dvojstva.

Solipsizam ne treba brkati sa egoizmom, i jasno je da je Lifton povodom Trampa solipsizam upotrebio u pejorativnom značenju. Tramp teško da bi znao nabrojati države bivše Jugoslavije a kamoli da zastupa epistemološki ili metafizički solipsizam. On je solipsista u praksi. Većina političara jesu. "Poslije mene potop", znate već.

Je li onda solipsizam doktrina koju treba izbjegavati, koja ima negativne etičke konsekvence? Zapravo ne. Ona samo naglašava da ne možemo imati neposredan doživljaj ničije stvarnosti osim naše lične, subjektivne. O drugima i njihovim unutrašnjim stanjima možemo suditi samo po analogiji sa našim iskustvom.

Ja, svakako, moram pretpostaviti da moji čitaoci postoje i da ih nisam previše udavio ovim razmatranjem. Filozofija, suprotno uvriježenoj zabludi, nije dosadna već zabavna. Ponekad čak može biti i psihodelična, kako nam Berklijev subjektivni idealizam aka solipsizam pokazuje.