Nije Tramp taj koji je izdao Ukrajinu

Piše: Leonid Ragozin

Američki predsjednik Donald Trump nije zaustavio rat u Ukrajini u roku od 24 sata od svoje inauguracije, kao što je obećao tokom predizborne kampanje prošle godine. Ipak, nakon tri sedmice njegovog predsjedničkog mandata, stvari su krenule u tom smjeru vrtoglavom brzinom.

Dana 12. februara, Trump je nazvao ruskog predsjednika Vladimira Putina i zatim na Truth Socialu objavio da su se složili raditi zajedno kako bi zaustavili “milione smrti” u ukrajinsko-ruskom ratu. Potom je uslijedila najava mogućeg susreta njih dvojice u Saudijskoj Arabiji.

Dan kasnije, američki ministar odbrane Pete Hegseth je tokom govora u sjedištu NATO-a u Briselu iznio neke od specifičnosti američkog prijedloga za prekid rata.

U naglom odstupanju od ključnih tačaka retorike prethodne američke administracije, rekao je da se Ukrajina ne može nadati obnovi suvereniteta nad cijelom svojom teritorijom i da njeno članstvo u NATO-u treba biti isključeno kako bi se pregovori pokrenuli.

Napuštanje Ukrajine uvijek bio vjerovatan ishod

Tim izjavama Trumpova administracija efikasno je poništila Američko-ukrajinsku povelju o strateškom partnerstvu koja je postavila recipročnu predanost teritorijalnoj cjelovitosti i nepovredivosti granica i identificirala integraciju Ukrajine u euroatlantske institucije (NATO i Europsku uniju) kao prioritetni politički cilj.

Neki zapadni mediji su nakon izjava Trumpa i Hegsetha požurili proglasiti “izdaju Ukrajine”. Washington zaista napušta Kijev, ali to nije iznenađenje. Napuštanje je uvijek bilo vjerovatan ishod američkog pristupa odnosima s Ukrajinom.

I nije Trump kriv što je odlučio ovako. Kijev su izdali oni koji su mu obećali članstvo u NATO-u i EU-u, pa se bori protiv Rusije i odbija svaki kompromis u ratu koji ne može dobiti.

U protekle tri godine Zapad je dostigao gornju granicu onoga što je mogao učiniti u smislu snabdijevanja oružjem i nametanja ekonomskih sankcija bez pokretanja trećeg svjetskog rata ili velike štete svjetskoj ekonomiji. Nastavak ove skupe podrške ne bi promijenio stvarnost da je Rusija veća i bogatija od Ukrajine i da je u stanju održati vojsku koja se prilagodila modernom ratovanju i ne može biti poražena velikim količinama najsavremenije zapadne vojne tehnologije. Iznad svega, Rusija bi uvijek imala posljednju riječ u svakom regionalnom ratu kao velika nuklearna sila – faktor koji ograničava uplitanje Zapada u sukob.

Prije ili kasnije američka administracija smanjila bi podršku Ukrajini jer je bila neodrživa. Slučajno se dogodilo da je odluku donijela republikanska administracija. Demokrate su sretne što to nisu morali učiniti i sada to mogu koristiti u svojoj domaćoj borbi protiv GOP-a.

U međuvremenu, uprkos nekoliko ljutitih reakcija posljednjih dana, evropski partneri Ukrajine mogli bi se početi slagati sa SAD-om po pitanju ukrajinskog članstva. Dana 14. februara, generalni sekretar NATO-a Mark Rutte rekao je da nikada ne postoji garancija da će se Ukrajina pridružiti savezu kao dio mirovnog sporazuma s Rusijom.

Putinova pobjeda

Ova izjava bila je u suprotnosti sa nekim od njegovih ranijih obećanja. U decembru 2024. novoimenovani generalni sekretar rekao je na zajedničkoj konferenciji za medije s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim da je ukrajinski “put prema članstvu nepovratan” i da je Kijev “bliži NATO-u nego ikad”.

Dok se članstvo u NATO-u sada čini potpuno isključenim za Ukrajinu, čini se da Trumpova administracija ne zanemaruje u potpunosti Ukrajinu. U znak klimanja ukrajinskim zahtjevima za zapadnim sigurnosnim garancijama, Hegseth je spomenuo mogućnost raspoređivanja evropskih i neevropskih mirovnih snaga da posmatraju i provode prekid vatre. Isključio je raspoređivanje američkih trupa i rekao da mirovne snage iz zemalja NATO-a ne bi trebale biti obuhvaćene članom 5. NATO-a koji dopušta zajednički odgovor na napad na bilo koju članicu saveza.

Ovakav prijedlog teško će umiriti Ukrajince. Zelenski je stalno govorio da su zapadne sigurnosne garancije od male vrijednosti bez uplitanja SAD-a. U isto vrijeme, Kremlj će sve NATO-ove trupe na ukrajinskoj teritoriji vjerovatno vidjeti kao trojanskog konja, tako da je malo vjerovatno da će ta ideja zaživjeti kad počnu pregovori.

Evropske trupe koje nisu članice NATO-a ne bi trebale biti problem za Moskvu, ali evropske države koje nisu članice NATO-a, poput Austrije i Srbije, vjerovatno mogu poslati samo nekoliko hiljada vojnika. Glavni kontingenti će zbog toga morati doći sa globalnog juga.

Uz to, kompletno pitanje mirovnih snaga je prenapuhano. Jedini način da se zagarantira stabilan mir je uspostaviti istinsku nesvrstanost Ukrajine i unaprijediti približavanje Rusije i Zapada.

Znači li to pobjedu Kremlja? Da, znači, ali ovo je bio jedini realan ishod otkako su zapadni jastrebovi Ukrajinu bacili pod Putinov buldožer.

Sumorni izbori Ukrajine

Suprotno raznim zapadnim predviđanjima da će se ruska ekonomija urušiti i srušiti režim pod ratnim pritiskom, Rusija je uspjela proći relativno dobro tokom cijelog ovog sukoba. Njena ekonomija je u procvatu zahvaljujući raskošnim izdacima za odbranu i – za razliku od Ukrajinaca – rusko stanovništvo bilo je efikasno zaštićeno od rata koji je postao glavni faktor u njihovim životima.

Putin se očito ne može poraziti na bojnom polju. Može se srušiti samo ako je uključen ruski narod. Ipak, Zapad i Ukrajina učinili su sve kako bi ksenofobnom retorikom i diskriminirajućom politikom otuđili čak i najodlučnije proukrajinski raspoložene Ruse koji su protiv Putina. Činilo se da je svijet jastrebova uvijek želio rat, a ne bolju Ukrajinu i Rusiju.

Izbori koji ostaju Ukrajini su sumorni. To je bilo očito u govoru Zelenskog na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, koji je trebao pokazati prkos, ali je mirisao na očaj.

Obratio se EU-u sa prijedlogom da ukrajinska vojska postane jezgro nove evropske vojne sile. To također vjerovatno neće uspjeti jer dovodi EU u direktnu konfrontaciju sa Rusijom. Ukrajinski predsjednik također je pokušao zainteresirati Trumpa za rudna bogatstva Ukrajine samo da bi od njegove administracije dobio ultimatum ravan imperijalističkoj konfiskaciji ukrajinskih resursa.

Ipak, sve je to namijenjeno njegovoj domaćoj publici. Zelenski treba pokazati da je isprobao sve načine, čak i one najnevjerovatnije, ali da ga je Zapad ipak izdao. Uz to, on se tada može povinovati neizbježnom.