Integracioni Prometej

Za Antenu M piše: Nana Berger

Kažu da se istorija ponavlja – jednom kao tragedija, drugi put kao farsa. Ili kao politički preobražaj. Ali, što ako se sve istovremeno odvija kao karneval, u kojem groteskne figure beskonačno šetaju među nama, puneći džepove, držeći govore i prodajući Evropi generacijsku bajku o sopstvenom preobražaju?

Kotorski karneval, drevna institucija satire i pučke katarze, za više od 500 godina postojanja nije bio tema kojom počinje sjednica najvišeg zakonodavnog doma u državi sve do jučerašnjeg obraćanja najnovije inkarnacije političke tragikomedije – Andrije Mandića.

Četnički vojvoda, koji je svoju političku karijeru gradio na ponosnom i gromoglasnom negiranju svega evropskog, sada se, poput vještog pantomimičara, nudi kao predvodnik evropskog puta Crne Gore, a dok karnevalska lutka sa njegovim likom završava u plamenu, pravi Mandić se pretvara u žrtvu, mučenika modernog doba, spaljenog na lomači „mržnje“.

„Neka moja spaljena lutka bude buktinja koja će osvjetljavati naš evropski put“, poručuje sa teatralnošću vrijednom glumačkog priznanja. Buktinja – jer kako drugačije objasniti ovaj akt vrhunskog političkog samosažaljenja?

Dok drugi okrivljuju sve oko sebe, osim sebe za lične i kolektivne neuspjehe, Mandić se uzdiže u ulogu integracionog Prometeja koji se žrtvuje za evropsku budućnost Crne Gore. Jedan je, dakle, morao biti spaljen, da bi hiljade drugih bile „slobodne“. Jedino nije rekao – slobodne od koga ili čega; slobodne od ili za. Ali slobodi se u razlog ne gleda.

Slušajući njegove riječi, ne možemo a da se ne zapitamo – ako je neko decenijama bio zakleti protivnik evropskog kursa, uz to i počasni čuvar retrogradnih ideologija, kako se sada odjednom našao u ulozi arhitekte evropske budućnosti? Naravno, odgovor je jednostavan – ulogu reformatora najlakše je igrati kada ste istovremeno i glavni saboter.

Ova predstava, međutim, nije bez svojih tragikomičnih elemenata. Kada se u optužnici karnevalskih tužilaca navodi da je Mandić „tako ubrzao naš put u EU da ga u Briselu nijesu htjeli primiti ni u hodniku“, ne može se reći da nema istine u satiri. Ipak, Mandićev politički salto mortale nije toliko nevjerovatan kada uzmemo u obzir pravilo Balkana da su ideologije potrošna roba, a fotelje vječne. Ako je do juče bio vojvoda, danas je evropejac, a sjutra – ko zna? Možda ambasador pri Evropskoj komisiji? Evropa voli ribrendirane autokrate.

A što se Kotorskog karnevala tiče, izgleda da nikada nije bio ovako politički angažovan. Spaljivanje lutke izazvalo je Mandićevu promptnu reakciju, nezapamćenu za više od pola milenijuma tradicije. Nije, međutim, skandalozno što je lutka spaljena – skandalozno je što pravi „krivac za sve“ nije ni osjetio vrućinu političke presude.

Kao što i sam predlaže, možda je rješenje za sve – manje spaljivanja, više narodnih igara! Zašto, umjesto da prinosimo lutke plamenu, ne odigramo jedno kolo – ili, kako Mandić reče, „zašto se ne popije malo vina, ne zaigra i svi ne budu srećni i veseli“? Eto ideje – umjesto što krivce spaljujemo, mogli bismo da ih, uz gusle i vino, ispratimo. Ako je Mandiću stvarno stalo do „pomirenja“, može povesti kolo. U političku prošlost iz čijeg se pepela neće vraćati kao Feniks, niti nas zaduživati svojom ogromnom žrtvom.