BiH je položila ispit o vladavini prava, ali je pretrpjela novo poniženje suvereniteta

Piše: Davor Đenero


Svaki put kad se danima unaprijed govori o nekom „Danu D”, na kraju se ne dogodi ništa dramatično. Tako je bilo i s prvostepenom, još uvijek nepravosnažnom presudom protiv Milorada Dodika, zbog nepoštovanja odluka Visokog predstavnika međunarodne zajednice.

Jasno je bilo da će na kraju procesa Dodik morati biti proglašeni krivim, a očito je i da je sudska vlast prvostepenu presudu tako oblikovala – da je ona na rubu minimalne. Ako osuda na godinu dana zatvora ostane pravosnažna, to znači da Dodik neće u zatvor, nego da će „otkupiti“ kaznu, što je vrlo ružan institut, koji doprinosi izigravanju načela vladavine prava, ali je na snazi u bosanskohercegovačkom krivičnom zakonodavstvu. Isto tako, i određena kazna od šest godina zabrane obavljanja javne funkcije, zapravo je „minimalna”, a ona je potrebna zbog izrazito niske političke kulture i zbog uzurpacije vlasti od strane političke klase okupljene oko Milorada Dodika.

Da je u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska na djelu kakva-takva racionalna politika, uvođenje američkih i britanskih sankcija protiv Dodika bilo bi dovoljno za odricanje od obavljanja funkcije. Kad ste pod međunarodnim sankcijama, ako niste Putin, Lukašenko ili Kim – dakle, totalitarni vladar u izolovanom svijetu, iza čvrste željezne zavjese – jednostavno ne možete obavljati javni posao niti predstavljati svoje političko tijelo. S vama se susreću samo besprizorni tipovi, koji su i sami na rubu međunarodne izolacije, a za vas su sve međunarodne institucije zatvorene.

Postoji samo podjela na ratne zločince i ratne profitere

Milorad Dodik karijeru je počeo kao akter koji se naoko suprotstavljao kasti ratnih zločinaca, koji su devedesetih vladali manjim bosanskohercegovačkim entitetom. Rijetki su bili dalekovidi cinici koji su još tada vidjeli važnu istinu, koju je pregnantno definisao profesor filozofije politike Žarko Puhovski, da u tom entitetu postoji samo podjela na ratne zločince i ratne profitere. Naravno, i iskusnim je diplomatskim liscima, koji su se tada bavili Bosnom i Hercegovinom, to itekako bilo jasno, ali cinična ih je situacija tjerala na to da zaključe kako je korupcija manji problem od ratnih zločina počinjenih u ime velikodržavne nacionalističke ideologije.

Nažalost, veliki diplomatski igrači vrlo su brzo izgubili interes za procese u Bosni i Hercegovini i ubrzo su ih zamijenili ljudi manjih kapaciteta, kojima je ispod radara prošla činjenica da je kroz sedmicu, kao nosilac izvršne vlasti, entitetski premijer Dodik doista radio za interese Zapada, a da je vikendima počeo obilaziti zabiti svog entiteta i vikati u korist starih nacionalističkih obrazaca i propagirati vrijednosti režima u Rusiji, koji se postepeno od autoritarnoga pretvarao u totalitarni.

Trag novca koji se nije previše pratio

Naravno, Dodik je bio i majstor korupcije, a dok se činilo da je on još uvijek „prihvatljiv”, trag novca kojeg je on okretao nije se previše pratio. Obrazac ponašanja uspostavljen u tom razdoblju održao se, ali su se, pogotovo nakon smjene vlasti 2012. godine, pokrovitelji posve promijenili. Promijenio se i položaj Dodika u odnosu na režim u Beogradu, jer dok je Tadiću on bio „partner i istomišljenik“, a u nekim fazama čak i pokrovitelj, u odnosu na autoritarnog Vučića nikad nije imao takav status. Vrlo brzo je pretvoren u njegovog klijenta, izvršioca Vučićeve politike, koji, doduše, ima samostalan i slobodan pristup do drugog pokrovitelja, totalitarnog vladara Rusije Vladimira Putina.

Otkad je započeo rat u Ukrajini, kanali komunikacije Dodika i Moskve su ipak ograničeni. Istina je, nikad ranije ovaj nije tako patetično priman u Moskvi i nije mu davan (para)državnički status, kao što se to sada ustalilo, ali u postojećim okolnostima izolacije i ratnoga stanja, tu simboličnu potporu Rusije nije bilo moguće pretvoriti u konkretnu. U takvim uslovima Dodikova paradržava, na rubu fiskalnog bankrota, postala je ovisnikom o netransparentnim transferima (kupovanjem obveznica Republike Srpske od strane državnih banaka u Srbiji) iz Beograda. Dodiku je, sukladno tome, dodijeljen novi status. Više njegova nezaviana harizma ne važi, a on je postao dijelom piramide koju je oblikovao Aleksandar Vučić.

Dodik, izopštenik pod sankcijama slobodnog svijeta, a u milosti u „carstvu zla” iz kojeg, međutim, ne dolazi realna pomoć, sveden je na to da je vladar u manjem bh. entitetu prema Vučićevoj volji. Njegovo je da radi isto ono što u Crnoj Gori rade dva drugorazredna konfidenta, neki Andrija Mandić i Milan Knežević. Kao i ova dvojica, on je tek podizvođač na projektu „srpskog svijeta“.

Zna se kako se djeluje u mraku balkanske krčme

U skladu s tim projektom važno je dovoditi u pitanje suverenitet Bosne i Hercegovine, njenu cjelovitost i održivost. Dodik je već godinama tome posve posvećen. Važno je stvarati neugodnosti i slati poruke zapadnim demokratijama kako je svaki angažman na očuvanju suvereniteta BiH povezan s velikim neugodnostima, a da su rezultati velikog uloženog truda zapravo nevidljivi.

U tom je smislu vrlo važno dezavuisati instituciju Visokog predstavnika međunarodne zajednice, a Dodik se svim silama upro u to da od početka dokazuje kako je mandat Christiana Schmidta na ovom položaju ilegalan. Naravno, ideja je „ugasiti” instituciju koja brine o održanju mira i izgradnji demokratskog poretka unutar cjelovite i održive, suverene BiH, a kad se međunarodni reflektori ugase, zna se kako ćemo u mraku balkanske krčme.

Ključni problem Dodika je što je potcijenio svog protivnika, koji možda izgleda kao dosadni birokrat, kakvim ga rado opisuju mnogi protivnici demokratskog poretka, pa i trenutni hrvatski predsjednik Republike. Međutim, Schmidt je i čovjek s ozbiljnim parlamentarnim iskustvom i dobro obrazovan pravnik. Posljedica ratovanja protiv Schmidta Dodiku je danas „nepravosnažno” ispostavljena.

Groteskno je da je u danima nakon što je koalicija, kojoj pripada i Schmidtov CSU osvojila uvjerljivu relativnu većinu u Bundestagu lansira priča kako bi Njemačka mogla osporiti legitimitet Visokog predstavnika (zato što to traže Putinovi klijenti iz AfD-a, stranke koja je unutar njemačke političke arene u potpunoj izolaciji). Manje je groteskno, ali zato opasnije, što autoritarni vladar Srbije, čiji se režim tamo evidentno kruni zbog pritiska demokratske socijalne dinamike, hita u Banja Luku da bi svom klijentu Dodiku izrazio podršku u „teškom trenutku”.

Trenutak je težak za BiH, ali za Dodika još nije

Trenutak za Dodika uopšte još nije težak. Bio bi da je osuđen na maksimalnu kaznu, pa da je morao biti sproveden na izdržavanje kazne, odmah po izricanju nepravosnažne presude. Trenutak će za njega postati težak za koji mjesec, kad presuda postane pravosnažna i kad će se dogoditi ono što se moralo dogoditi nakon američkih i britanskih sankcija – kad će se Dodik morati odreći javne dužnosti.

Ovaj trenutak je, međutim, težak za Bosnu i Hercegovinu. Dodiku ostaju nedjelje ili mjeseci za nastavak subverzija države BiH, njegovim principalima ostaje dovoljno vremena da stvore nasljednika koji će nastaviti posao kad Dodiku doista postane teško, a Bosna i Hercegovina trpi poniženje da predsjednik susjedne države, bez komunikacije sa državnim vlastima, ulazi na njenu teritoriju i ponaša se kao da je „na svome“.

Državu definiše nekoliko stvari, ali najvažnije je postojanje jasnih granica i suverenitet, koji znači postojanje monopola moći na nekom teritoriju. Dodik i Vučić su trenutak kad je Bosna i Hercegovina pokazala da funkcioniše kao država vladavine prava, iskoristili kao priliku da ponize njenu državnost, da pokažu kako BiH ne kontroliše svoje granice i kako s njene teritorije šef susjedne države može relativizovati suverenitet BiH.

Naravno da to nije nešto što čini prvi put, ali ako službeno Sarajevo jasno ne pošalje poruku da je to učinjeno protiv njegove volje, onda će iskorak koji je bio napravljen polaganjem ispita o vladavini prava, biti posve poništen.