Kriza

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

Jučerašnji sastanak Tramp – Zelenski bio je spektakularno neuspješan, što su svi mogli da vide uživo na TV. Za početak, to je još jedan dobar podsjetnik da diplomatiju i spoljno – političke pregovore treba vršiti iza zatvorenih vrata. Nije „zaludu“ tako rađeno vjekovima.

Što se tiče dešavanja na samom sastanku, s moralne tačke gledišta Zelenski je apsolutno u pravu. Takođe, njegovo shvatanje stanja na terenu i, posebno, razumijevanje koliko riječ Putina i Rusije stvarno vrijedi (ne vrijedi ništa) je mnogo bliže istini nego Trumpovo. Normalno je da je tako – Zelenski živi rat svakog dana, a Trump je hiljadama milja daleko.

Putin i Rusija gotovo sigurno nijesu zainteresovani za trajni mir. Putinu, i sistemu koji ga je stvorio, je konfrontacija sa Zapadom potrebna za legitimaciju autoritarizma kod kuće. Što će reći – za ostanak na vlasti. Za Putina i sistem ničeg važnijeg od toga nema.

Što se Trumpa tiče, ukrajinska kriza je za njega naslijeđeni problem koji ga ne interesuje mnogo, i koji bi da riješi što prije kako bi se bavio drugim stvarima. Takođe, pojedini članovi njegove administracije (prije svega savjetnik za nacionalnu bezbjednost Waltz) smatraju da je moguće povući „kisindžerovski“ potez – Rusiju ustupcima odvući od savezništva s Kinom, koja se shvata kao glavna prijetnja.

Kako je već gore objašnjeno, ta strategija ima veoma malo izgleda na uspjeh. SAD, međutim, može sebi da priušti da pokuša, i da napravi takvu grešku. Trump želi da je isproba, prateći tako analogne poteze Clintona, Busha i Obame koji su, svaki na svoj način, takođe pokušali „reset“ s Rusijom.

Problem je, naravno, što je situacija sada mnogo ozbiljnija nego u doba Clintona, Busha ili Obame. Gruzija se vjerovatno s ovom posljednjom konstatacijom ne bi saglasila, ali ipak, aktuelna ruska agresija na Ukrajinu je mnogo veći problem za evropsku bezbjednost nego što je to bio rat u Gruziji 2008. Sama Ukrajina je mnogo važnija za bezbjednost Evrope od Gruzije.

Šta hoće Ukrajina to je jasno – da je Zapad „naoruža do zuba“ i, vodeći politiku zasnovanu na vrijednostima, da manje-više „blanko“ podršku, pa da se ili dođe do mira koji će garantovati suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine i podrazumijevati najčvršće bezbjednosne garancije (najbolje članstvo u NATO), ili rat do pobjede.

Sa vrijednosnog stanovišta, pozicija Ukrajine je superiorna. Takođe, sprječavanje legitimacije mijenjanja granica silom je ključno za evropsku bezbjednost. Problem je, što je realnost na terenu drugačija. Šansa da se princip nemijenjanja granica silom potvrdi propuštena je 2014, kad su SAD i Evropa napravili tešku grešku pustivši Rusiju da se izvuče nekažnjeno za aneksiju Krima. Sve što sada gledamo su dobrim dijelom posljedice te greške. Sadašnje sankcije Rusiji (misli se na intenzitet) trebalo je tada uvesti.

Takođe, iako je od starta bilo nerealno očekivati da Ukrajina u ratu s Rusijom može izvući više od časnog remija, 2022. je izgledalo da će Ukrajinci prevazići očekivanja. Propast ukrajinske kontraofanzive na ljeto 2023 izmijenio je, međutim, tu sliku. Rusija je sada u ozbiljnoj prednosti na frontu.

Što se tiče Evrope, ona je kao što smo mi na Balkanu odavno navikli – na riječima jaka, ujedinjena i 100% uz Ukrajinu. Na djelima – ne baš. To zna i Trump, to zna i Putin, a zna i Zelenski. Da nije tako, Zelenski ne bi išao u Vašington da potpisuje ekonomske sporazume nakon što ga je Trump nazvao diktatorom, nego bi se uzdao u kapacitete i podršku Evrope.

Da ne pričamo, da mnogi evropski lideri (ovdje se uopšte ne misli na Fica i Orbana) misle o Zelenskom (i o situaciji u Ukrajini) isto ono što je Trump sinoć u raspravi u Ovalnom kabinetu rekao, samo su, za razliku od aktuelnog predsjednika SAD, pristojniji i dovoljno diplomatični da to javno ne kažu. Pored toga, konsenzusa oko toga kakve bezbjednosne garancije dati Ukrajini, i da li one podrazumijevaju upućivanje mirovnih snaga ili ne, nema ni među evropskim saveznicama.

Uz izuzetak Poljske, nekoliko baltičkih/skandinavskih zemalja i (samo donekle) Francuske, vojske evropskih država su u prilično žalosnom stanju, izazvanom decenijama nedovoljnih ulaganja. Situacija je takva, da evropske saveznice danas ne mogu garantovati bezbjednost ni sebi samima, a kamo li Ukrajini.

To nas dovodi do trenutnog stanja – Ukrajini i Evropi je potrebna SAD, SAD pod Trumpom ima druge prioritete (Kina, unutrašnja politika) a Putin je znatno ojačan. Kako riješiti problem? Za početak, Zelenski treba da odluči šta mu je važnije – „moralna pobjeda“ ili opstanak Ukrajine. Ako je ovo drugo, izvjesno je da će morati da nađe način da se „pomiri“ s Trumpom. A s Trumpom se miri tako što mu se javno prizna da je „najjači momak u kvartu“ i što mu se serviraju PR pobjede (dobar primjer je aktuelni ugovor o mineralima – objašnjavanje zašto je taj ugovor uglavnom PR izlazi iz okvira ovog teksta). U svakom slučaju, to ne bi trebalo da je baš preteško.

Što se tiče Evrope, ona sporo shvata da je vrijeme kad su se od Rusije nabavljali jeftini energenti, od SAD dobijala bezbjednost gotovo „za džabe“ a Evropa na miru gurala ekonomski razvoj i integracionu politiku gotovo. Evropa je sada pred izborom – ili socijaldemokratska „država blagostanja“ i iskrivljeni „woke“ liberalizam – ili bezbjednost. Imati i jedno i drugo u isto vrijeme više nije moguće.

Pored toga, otklonom od Kejnzijanizma i „woke“ liberalizma, plus uvećanjem izdvajanja za odbranu, se „bez većih problema“ učvršćuje i trans – atlantsko savezništvo. Ne treba zaboraviti, da su u čitavoj halabuci oko pregovora oko Ukrajine, svi američki zvaničnici, uključujući i Trumpa, jasno podcrtali privrženost bezbjednosti evropskih članica NATO i članu 5 Vašingtonskog ugovora, uz zahtjeve za ravnomjerniju podjelu tereta.

Sve ovo govori da trans – atlantsko savezništvo nije gotovo – veliki politički i ekonomski interes obje strane kao, i pored aktuelnih dešavanja, i kulturna i vrijednosna bliskost SAD i Zapadne Evrope ga čini živim i aktuelnim. Za očekivati je, međutim, da će to savezništvo u bliskoj budućnosti (makar dok je Trump predsjednik) biti više interesno, i Evropa će podnositi veći teret.

Sve to evropskim saveznicama osvjetljava dalji put – značajno uvećanje izdvajanja za odbranu, mnogo ozbiljnije naoružavanje Ukrajine (ukoliko istinski žele da Ukrajina pobijedi/ima garantovanu bezbjednost), a u vrjednosnom smislu, odbacivanje Kejnzijanizma i devastirajuće „woke“ kulturne matrice koja maligno utiče i na političku klimu, i na vojnu spremnost (kako se sjutra braniti od Rusije ako si opsjednut naturenom, imaginarnom krivicom za dešavanja od prije 100 ili 200 godina – poput kolonijalizma).

Što se tiče SAD, „cipelarenje“ Zelenskog pred kamerama od strane Trumpa i Vancea je bez ikakve sumnje nemoralno, u neskladu sa američkim vrijednostima i, pravo rečeno, mučno za gledati. Ono je, međutim, jedan od pojavnih oblika unutrašnjih političkih i kulturoloških previranja u SAD. Za očekivati je da će SAD to prevazići – jer im nije prvi put da se slična previranja dešavaju, a uvijek su ih do sada prevazilazili.

A dok ih ne prevaziđu – prava taktika za saveznike je „strateško strpljenje“, pristajanje na američke uslove gdje se može (naravno, podrazumijeva se – nepristajanje gdje se ne može) i čekanje da oluja prođe. Sinoćnja greška Zelenskog je što to nije razumio – kao što su razumjeli možda manje hrabri, ali politički mudriji lideri poput Macrona i Starmera.

I džaba tu (opravdani) revolt i (dosadna i vrlo cringe) histerija na X-u i ostalim društvenim mrežama. Trump je takav pa je takav. Prilagodi se ili…(znamo nastavak).

U svemu ovome, Crna Gora prije svega treba da ima svijest da su EU, SAD i UK naši strateški saveznici. Ukrajina je važna, ali stepen niže – ona je prijateljska država kojoj Crna Gora ima moralnu obavezu da u nevolji pomogne koliko može. Tako se treba i postavljati – pomagati Ukrajini što je više moguće, javno se zalagati za njen suverenitet, teritorijalni integritet, trajni mir i diplomatsko rješenje sukoba, pridruživati se i dosljedno implementirati sankcije EU i ne antagonizovati i čuvati strateško partnerstvo sa SAD.

Posebno je važno oduprijeti se dvijema kulturnim paradigmama koje užasno štetno djeluju na vanjsku politiku Crne Gore decenijama – četništvu i jugonostalgiji (uz sve što i jedna i druga podrazumijevaju). Ne smijemo zaboraviti – dužnost i svrha crnogorske vanjske politike je, prije svega, promocija i zaštita nacionalnog interesa Crne Gore. A u praksi to znači uzdržavanje od histeričnih izjava. Takođe, ne mora se o svemu javno iskazivati stav. Djela uvijek više govore od riječi.

Nažalost, po histeriji na društvenim mrežama, reklo bi se da je svijest koja je objavljivala rat Japanu zbog Rusije, postavila Petra Pešića da surgumiše crnogorsku vojsku zbog „bratske Srbije“, palila po Beogradu ambasade zbog Patrisa Lumumbe, pisala telegrame Brežnjevu iz Pješivaca da ostavi na miru Čehoslovačku, podržavala teroriste jer je to radio Josip Broz Tito i poručivala NATO da „gađa i nas, jer nijesmo gubavi“ i dalje prisutna.

Treba se, dakle, ostaviti, crnogorske megalomanije. Toga nema. A čega treba da ima – povećanja izdvajanja za odbranu (2.5% BDP-a od sljedeće godine bi bio dobar početak); slanja što više vojne i humanitarne pomoći Ukrajini i što bolja briga o ukrajinskim izbjeglicama u Crnoj Gori; nepokolebljiva i nedvosmislena podrška naporima EU, uključujući i sankcije; što brže oživljavanje projekta izgradnje LNG terminala u Baru koji ima potencijal da značajno unaprijedi odnose sa SAD (posebno u doba Trumpa).

A prevashodno – bez „twitter“ diplomatije i javnih izliva emocija. Situacija u Evropi, gdje se nalazi i naša zemlja, je jako teška. Možda i najteža od 1945. To zahtijeva zdrav razum, hladnu glavu i strateško promišljanje. A emocije – koristimo ih za ljubavne veze i sportska nadmetanja. I za neka bolja vremena.