Dalje ruke od Bosne

"Država to sam ja", govorio je sredinom 17. stoljeća francuski apsolutista Luj XIV. "Srpski narod to smo mi", već decenijama kao mantru ponavljaju oni koji su zapravo najveći neprijatelji srpskoga naroda. Od Miloševića, pa do Vučića, ili Milorada Dodika, Vučićeve jeftine replike za tržište BiH. Tu su, naravno, i njihovi ideološki blizanci iz Crne Gore, kao podrška i bratski oslonac. A svi oni skupa su, kako je srpski glumac Ljuba Tadić takve davno označio: "Srbi po zanimanju, a ne po osećanju." Nakon presude Miloradu Dodiku, na noge se diglo vaskoliko srpstvo.

Baš ono nacionalističko i politički obojeno srpstvo, u kojem su se otjelotvorili svi recidivi 90-ih. Ne događa se u Srbiji "najprljavija obojena revolucija", kako nam na ružičastoj televiziji otkriva Aleksandar Vučić, već se u kontinuitetu događa "najprljaviji velikosrpski nacionalizam", koji prijeti da ugrozi mir u cijelom regionu. Kao što niko Rezolucijom UN-a nije srpski narod obilježio kao genocidan, uprkos silnim naporima arhitekata Srpskog sveta da Rezoluciju takvom predstave, tako ni presuda Miloradu Dodiku nije presuda Srbima u entitetu kojim autokratski vlada. Nije bilo davno kad je Milorad Dodik govorio da zbog ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića najviše ispaštaju Srbi u BiH, i da su Srbi taoci dvojice presuđenih ubica.

Danas, dvadeset godina kasnije, Dodik je taj koji po uzoru na masovne ubice, ali i svog pretpostavljenog, Aleksandra Vučića, kao taoce drži vlastiti narod. Jezikom uličara Dodik se obrušava na evropske zvaničnike, na bivšeg američkog predśednika Džozefa Bajdena, i sudiju koja mu je izrekla kaznu. Opet zveckaju oružjem prvaci Srpskog sveta, svjesni da jedino sukobi koje nastoje izazvati, mogu zaustaviti njihov slobodan pad. U svemu tome podržava ih aktuelni crnogorski režim. Da, režim. Jer vodeći ljudi DF-a ne mogu biti "incident".

Oni nijesu otišli u Banjaluku na piknik, već s namjerom da podrže separatističke i opasne naume Milorada Dodika, i zajedničkog mentora - Aleksandra Vučića. Uzalud deža vi saopštenja PES-a, koji papagajski ponavlja da to nije stav Vlade. Ako Andrija Mandić, predśednik Skupštine Crne Gore (višestruki povratnik u podržavanju i podražavanju Dodika i Vučića), javno aplaudira najavi cijepanja Dejtonskog sporazuma, i rušenju institucija BiH, onda je to i te kako stav aktuelnog režima. Da je drugačije, Mandić bi za 24 h bio razriješen i razvlašćen. Zato, uzalud ste krečili.

Kao što je uzalud i glasnogovornica Bošnjačke stranke napisala pismeni sastav u kojem se zgražava nad Mandićevim odlaskom u Banjaluku, heraklitovski ustvrdivši da njegov postupak "nije u interesu evropske, euroatlanske i građanske Crne Gore." I da je u "interesu neke druge i drugačije Crne Gore, koju Mandić i svi drugi mogu samo da sanjaju..." Gospodo iz BS, Andrija Mandić uveliko živi svoj san. Uz vašu nesebičnu pomoć.

Crna Gora od 2020. živi košmar. Vi ste njegovi saveznici, i zato umjesto patetičnih i lažnih kritika i zgražavanja, prosto - napuštite brod kojim kormilari Andrija Mandić. Ili, kralja Petra barku, kako vam drago. Jer vi ste dio režima koji je antievropski i antigrađanski. Još uvijek nije kasno da sačuvate bar sjenku od nekadašnje BS, koju je decenijama, patriotski i s ljubavlju prema Crnoj Gori, gradio Rafet Husović.

Đorđe Šćepović
Adnan Čirgić
Aleksandar Radoman
Boban Batrićević