Umro je

Za Antenu M piše: Vukota Vukotić

Nakon duge i teške bolesti umro je – svjetski poredak. Sve ono što smo decenijama kao ljudska vrsta i civilizacija  gradili, prekriženo je i razvaljeno na bojnim poljima Ukrajine i Gaze. Iako je to proces koji je započet i ranije, jer sve ima svoju predistoriju, iako se to dešavalo u posljednjim decenijama pred budnim okom široko eutanizirane svjetske javnosti, niko nije ni mrdnuo u njegovu odbranu.

A tako smo voljeli spektakl! Grand šou koji nas je uveseljavao i punio stubce medijskih članaka. No, svemu dođe kraj, a sad su se brojni vajni analitičari rastrčali da nam objave „tužnu vijest“ i da nam svečano predstave kako će reflektori biti ugašeni – trajno. E, neće! Jer osnovno pravilo šou-biznisa je da šou ne smije da stane. Tako i ovaj šou neće stati samo će naći nove protagoniste i formu prikazivanja.

Ipak, jednoj predstavi je kraj i biće još mnogih koji će ostati da žale za tim. Ono što im još nije palo na pamet je da svemu dođe kraj i da tako mora da se desi. Jednostavno, postoje neke zakonitosti prirodne i društvene, koje nas drže nad ivicom ambisa haosa i anarhije. Sada su nas ta pravila dovela do kraja jedne epohe ili faze razvoja i potrebno je započeti novu.

Śećate li se Majanskoga kalendara i 2012. godine, smak svijeta i ostale priče? E, to vam je isto. Započinjemo novi ciklus i svi moramo da se prilagodimo novim uslovima. Međutim, da ne bismo samo išli kao grlom u jagode, iste one zakonitosti nam daju mogućnost da na osnovu prethodnog iskustva makar naslutimo buduće događaje. Tako ovo što nam se dešava pred očima, koliko god se činilo konfuzno i neprevidljivo, podložno je određenim pravilima. Jer onda kad smo, davno, srušili socijalistiki poredak i survali ga na smetlište istorije zajedno sa tužnim ostacima Berlinskog zida, počeo je proces čije faze nam se sada događaju.

Dok smo razdragano slavili početak ere neoliberalizma, koja nam je obećavala kraj istorije i novog čovjeka, pobjedu demokratije i zaustavljanje svih društvenih procesa, čak i kad smo jedva zarađivali za paštetu, nijesmo marili za činjenicu da je to samo jedna faza u razvoju kapitalizma. Entuzijastični optimizam širenja globalnog poretka zasnovanog na demokratiji i ljudskim pravima, godio je svima i svi su trčali da se što bolje prilagode njemu.

Ekonomska kriza sa početka XXI vijeka, odagnala je taj optimizam i stvorila preduslove da cijeli proces pređe u novu fazu. I kao što smo svjedočili i što je ostalo zapisano u udžbenicima istorije, ko želi da pogleda, na kraju XIX vijeka, kapitalizam je prešao u svoju novu imperijalističku fazu. Upravo sada, vesela epoha neoliberalizma prelazi na tmurni neokolonijalizam, kršeći pred sobom sve prepreke uspostavljenog svjetskog poretka.

Postepeno izdvajanje jačih, prenebregavanje pravila i pokazivanje mišića, brutalne vojne sile, došlo je do krajnjeg stadijuma u ratovima u Ukrajini i pojasu Gaze. Pravo i pravda, zgaženi su od onih koji su ih pisali i svečano se zaklinjali da će ih braniti. Otuda i nevaspitano brecanje u Ovalnom kabinetu kako bi se pokazala gola sila, pred onim koji stoji u ime poretka. Otuda iživljavanje nad humanošću kako bi se raselili milioni sa svojih ognjišta. Zato dižu glavu i proviruju iz svojih rupa razni kvazi diktarori, grabeći se za mrvice sa stola novih moćnika. Zajedno sa njima u red za svoju dozu i mjesto u novom poretku uredno traže svi umišljeni gaulajtneri i propovjednici tradicionalnih vrijednosti, dok se moćni zaogrću u zastave desnice i pseudo religije.

Otuda su podigli uši i naši  branitelji ugroženoga srpstva, trčeći po regionu u ime „jedinstvenog odgovora“ i nade da će im Tramp to sve srediti. Otuda i jalova sastančenja Evropljana kojima se svijet ruši pred očima, a koji su nemoćni da išta urade sem da se probude iz sna o sopstvenoj veličini.

I dok svi trče da budu na usluzi novim moćnicima i očople svoj komadić vrlog novog svijeta, nije im jasno da društveni procesi guraju po sebi znanim i utvrđenim stazama i pravilima. Veliki šou ne staje, samo se pozornica mijenja i preturaju kulise. Zato, dok se mnogi nadaju da će ispasti nove starlete i go-go igračice novog poretka, ne vide da se ujedno rađa i odgovor na sve ovo. Samoproglašeni spasioci hrišćanskih vrijednosti Evrope i zapadne civilizacije, svetog pravoslavlja i patriotizma, nijesu svjesni da se na ulicama nalazi mladost koja protestuje. Da na njihove tirade, spontanoi samosvjesno se diže nova snaga koja je od njih suprotna. Da sve žrtve sa polja Ukrajine, iz Buče, Kan Junisa i drugih mjesta nijesu same i uzaludne, niti su dekor za pijedestal moći i moćnih. Jer su vječni krugovi istorije i što bi vladika Rade rekao: „...što je čije daju svima.“ Zato Grand šou nastavlja svoj vodvilj.

            E da, umro je Saša Popović...