Piše: Davor Đenero
Izgleda da je u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska počelo vrlo napeto i ozbiljno razdoblje u kome su se, možda, počele pojavljivati prve napukline u Dodikovoj građevini „srpskoga svijeta” na prostorima Bosne i Hercegovine, napukline koje su u prethodnom razdoblju bile brižljivo prikrivane.
Milorad Dodik je na rubu opstanka i ne ostaje mu nego da igra na sve ili ništa, na maksimalno zaoštravanje sukoba. Ta njegova igra u ovom je trenutku u interesu i autoritarnom režimu Aleksandra Vučića u Beogradu, koji je sve više suočen s gubitkom legitimiteta i koji građanima sve više djeluje kao neuvjerljiv.
Znamo staru lekciju o tome kako, kad se god počne raspadati režim u Beogradu, on počne izvoziti nacionalističke napetosti u regiju i tako vraćati svoju moć na domaćem terenu. U politici analogije rijetko dobro funkcioniraju, ali analogija današnje pozicije Vučićeva režima sa stanjem od prije 34 godine i velikih demonstracija u Beogradu 9. marta, iza kojih je stajao Vuk Drašković sa svojom organizacijom, nameće se sama po sebi.
Dimne bombe u Beogradu, ali i u Banjoj Luci
Dimne bombe što su bačene u Skupštini Srbije nisu jedine takve bačene ovih dana. I ono što, vjerojatno u dosluhu s režimom u Beogradu, trenutno u Banjoj Luci radi Milorad Dodik, nije drugo nego bacanje dimnih bombi.
Vučić je najprije pokušavao održati kontrolu nad procesima u Srbiji igrajući na slabu kartu „obrane Kosova”. Nakon toga je pokušao odigrati novu kartu, onu na koju je Milošević zaigrao na početku svoje nacionalističke socijalne dinamike, „obranu Vojvodine”, ali u uvjetima kad je Vojvodina ekonomski devastirana i kad je provedena temeljita „rekonstrukcija” nacionalnog sastava njenog stanovništva, kad je tamo dominantna postala autoritarna politička kultura, koju su nametnuli useljenici iz BiH i Hrvatske, priča o autonomiji, kao obliku demokratskoga ograničavanja apsolutne vlasti, ne može funkcionirati, a konstrukcija o izdvajanju Vojvodine iz Srbije nikome ne može biti uvjerljiva.
Kosovo, koliko god se u Srbiji uvijek spominje u kontekstu nacionalističke patetike, kao „najskuplja srpska riječ”, „kolijevka” ili „srce”, ne može biti stvarni motiv za okupljanje oko Vučića. I oni koji govore o tome „kad se vojska na Kosovo vrati”, znaju da je ono nepovratno izgubljeno za Srbiju, da je srpska zajednica na Kosovu u takvoj manjini da ne može osigurati nikakav oblik kontrole kosovskog teritorija, a da Srbija ne može integrirati albansku zajednicu na Kosovu u svoj državni korpus i nakon toga ostati država i s krhkim prividom demokratskih procedura, kao što je to danas. Istina je da u uvjetima kad se ruši europski mirovni poredak ideja o razmjeni teritorija, kojom bi Srbija dobila sjever Kosova više nije neprovediva, ali za Vučićev koncept „imperijalizma sirotinje” to jednostavno nije dovoljno.
Dodik nije Vučiću politički partner u pravom smislu riječi
Što je Vučiću potrebno da bi zaustavio raspadanje svog autoritarnog režima? Odgovor na ovo pitanje posve je jednostavan. Isto ono što je Miloševiću bilo potrebno da zaustavi martovske demonstracije 1991. godine – neki oblik garancije da on može provesti ono što se u Miloševićevo vrijeme nazivalo ili „očuvanjem Jugoslavije”, ili iskrenije „velikom Srbijom“, a danas se zapravo isti koncept prodaje pod imenom „srpski svijet”.
Lani je Deklaracijom sa „Prvog svesrpskog sabora” jasno definirano koji je prioritet u projektu „srpskog svijeta“ – integriranje manjeg bh. entiteta u povijesni i politički prostor na kojem režim u Beogradu želi ostvarivati puni suverenitet i za koji smatra da pripada njegovom kulturnom i političkom prostoru. Sva druga područja, koja uključuje Vučićev derivat Putinova projekta „ruskoga svijeta“, za sada su sekundarnoga značenja. Crna Gora je, naravno, dio tog koncepta, ali je za sada na čekanju, za Kosovo će se tek vidjeti kako će se odvijati igra, a u Hrvatskoj, čiji dio teritorija velikosrbi i danas vide kao svoju dugoročnu metu, trenutno nemaju niti izvršitelje radova, niti dostatni utjecaj, s obzirom na još uvijek funkcionalnu integraciju Hrvatske u EU i NATO.
Vučić, naravno, na Dodika ne gleda kao na političkog partnera u pravom smislu riječi, nego ga tretira upravo onako kako je Milošević tretirao svoje bosanskohercegovačke izvršitelje: Karadžića, Mladića, Koljevića, Krajišnika, Biljanu Plavšić… A taj se tretman najbolje vidio kad je nakon ozbiljnih vojnih poraza, koji bi u slučaju nastavka rata doveli do sloma srpske paradržave na teritoriju BiH, Milošević jednostavno „otpisao” svoje izvršitelje u Bosni i Hercegovini.
Iako Dodik danas govori o tome kako je njegov entitet, kojeg pokušava organizirati kao paradržavu, bio konstitutivan u Dejtonskim pregovorima, to jednostavno nije točno. U ime Karadžića u Daytonu je pregovarao Milošević, ne brinući pritom posebno o Karadžićevoj „koži”, nego prije svega o očuvanju svog statusa ekskluzivnog političkog partnera Zapada među „Srbima svima i svuda”.
Kao i Karadžić 1995, i Dodik je danas za međunarodnu politiku parija, osoba izvan zakona (outlaw – dakle osoba koja je kršila pravo i koja sada isključenjem iz zajednice pokušava izbjeći kaznu za to) i s njim se ne razgovara.
Vučiću odgovara to što se Dodik našao u takvom obliku međunarodne izolacije, kao što je svojevremeno Miloševiću odgovaralo što je Karadžić bio isključen iz zajednice zbog organiziranja i poticanja ratnih zločina, pa i onog najgoreg – zločina genocida.
Nije shvatio da je njegovo vrijeme prošlo
Dodik, čini se, još nije shvatio da je njegovo vrijeme definitivno prošlo. Jasno, on se neće morati skrivati po Novom Beogradu zarastao u bradu i glumiti da se bavi alternativnom medicinom. Nitko ga neće spriječiti da svoje umirovljeničke dane provede ili u vili na Dedinju, ili, ako kola krenu baš sasvim krivo, u legendarnom Disneylandu za diktatore – moskovskom satelitskom naselju Barviha. Zato se u za njega neugodnoj, a za Vučića poželjnoj situaciji, ovaj ne snalazi i donosi odluke koje ga samo više guraju onkraj Ustava BiH i onih pravila međunarodnog poretka, koja se još nisu raspala. Takve su ideja o promulgaciji (potpisu i proglašavanju valjanima) zakona koji nisu usvojeni po ustavnoj proceduri i koji izlaze iz okvira nadležnosti entiteta i najava promjene Ustava entiteta, kojim bi ovaj prigrabio prerogative državnog suvereniteta i monopola moći na entitetskom teritoriju.
Dodiku, čini se, nitko nije rekao da za svoj „projekt” ne može okupiti ustavnu većinu, jer „spašavanje njegove glave” nije „projekt” u kome bi tak tako pristala sudjelovati ustavna većina u entitetu. Naime, trezvenijim političarima su jasne konzekvence Dodikovih poteza. Ustavni udar kakvog sprema imao bi samo jednu posljedicu – ukidanje entiteta i zamjenu Dejtonskog sporazuma kao konstitucionalnog okvira BiH Vašingtonskim sporazumom. Cijeli teritorij Bosne i Hercegovine, u slučaju takva Dodikovog „samoukidanja” entiteta zvanog Republika Srpska, jednostavno bi postao dijelom federacije, uz prethodno federativno preuređenje danas centralistički uređenog manjeg entiteta.
Ustavna načela koja su provedena u dvoentitetskoj Bosni i Hercegovini, lako bi se ostvarila i unutar Federacije, samo bi struktura vlasti preko noći postala jednostavnija i efikasnija. Zato je vrlo vjerojatno da Dodik neće moći okupiti većinu koja bi dala privid proceduralnog legitimiteta njegovu ustavnom udaru.
No, i to zadovoljava Vučićev trenutni interes, kao što je sudjelovanje u Dejtonskom mirovnom procesu, u ime Srbije i u ime bosansko-hercegovačkih Srba, Miloševiću osiguravalo njegove tadašnje interese. U uvjetima raspadanja režima u Beogradu, Vučić bi statusom ekskluzivnog pregovarača u ime inicijalnog koncepta „srpskog svijeta“, definiranog Deklaracijom iz juna prošle godine, dobio svojevrsnu međunarodnu garanciju političkog preživljavanja. A Dodik? On kao parija, u kakvog je sam sebe pretvorio, danas više nikome ne treba.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR