Bosna i Hercegovina na raskršću: politička inertnost kao saveznik dezintegracije

Piše: Sead Turčalo

Cijeli taj obrazac je prepoznatljiv i nakon današnje odluke Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS-a da ne pokrene zaštitu vitalnog nacionalnog interesa u vezi sa zakonima donesenim u NSRS kojima se urušava ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Naravno, vidljivo je iz rasprave predstavnika u Klubu Bošnjaka u Vijeću da se nije radilo on strateški promišljenom potezu odbijanja, već odraz unutrašnje neusaglašenost i nedostatak jedinstvenog pristupa u suočavanju s trenutnim izazovima.

Smatram da je pogrešna percepcija da bi pokretanje vitalnog nacionalnog interesa imalo bilo kakav značaj. Svjesni smo da bi takav potez samo odgodio neizbježno.  Pokretanje vitalnog nacionalnog interesa bi, u najboljem slučaju, dovelo do dvomjesečne pravne zadrške prije nego što bi Ustavni sud RS, institucija pod političkom kontrolom SNSD-a, odbacio veto i potvrdio odluke NSRS-a. Tokom tog perioda, Dodik bi imao dodatno vrijeme da stabilizuje poziciju, osigura političku i međunarodnu podršku te sprovede daljnje korake u smjeru faktičke pravne secesije. Svaka mogućnost odlaganja u ovakvim situacijama ide isključivo u korist onoga ko narušava ustavni poredak.

U ovom trenutku, nema prostora za taktiziranje kroz proceduralne mehanizme koji ne donose konkretnu promjenu na terenu. Održavanje institucionalnog statusa quo nije opcija jer ne postoji stvarna ravnoteža snaga. Postoji samo kontinuirana inicijativa RS-a da de facto redefiniše svoju poziciju unutar BiH, dok ostatak države pasivno odgovara.

Strategija postepenog cijepanja BiH

Ono što se sada događa nije izolovani incident. To je dio šireg, dugoročno osmišljenog plana. Dodik i njegovi saveznici svjesno i sistematski rade na stvaranju situacije u kojoj će se RS faktički izvući iz pravnog i institucionalnog poretka BiH, dok će formalno zadržati status entiteta unutar države. To je ono što on godinama označava kao samostalna RS u okviru Bosne i Hercegovine, Ova strategija ima jasnu unutrašnju i vanjsku dimenziju. Unutrašnja dimenzija podrazumijeva pravnu konsolidaciju putem zakona koji minimiziraju nadležnost državnih institucija, eliminaciju utjecaja opozicije (najavljene izmjene zakona o lokalnoj samoupravi) i civilnog društva (tzv. zakon o stranim agentima) te stvaranje institucionalne alternative na entitetskom nivou koja omogućava RS-u da funkcioniše kao zasebna politička jedinica. Vanjska dimenzija uključuje koordinaciju sa Srbijom i Rusijom, oslanjanje na slabosti međunarodne zajednice, sve veće udaljavanje SAD po Trumpovom palicom od svojih transatlantskih partenra  i kalkulaciju da Zapad neće biti spreman na odlučne mjere.

Dodik ne djeluje u vakumu. On je ohrabren izostankom konkretne reakcije međunarodne zajednice na ranije izazove ustavnom poretku. Svaki put kada je testirao limite, suočio se sa osudama, ali ne i stvarnim posljedicama. Rezultat toga je bila strategija postupnog pomjeranja granica. Ono što je nekada bila nekažnjena blokada rada institucija, danas se pretvorilo u donošenje zakone koji efektivno brišu nadležnosti države, a prekosutra će biti izgradnja faktičke nezavisnost kroz unilateralno sprovođenje tih odluka.

Svaka slabost u ovom pogledu se interpretira kao otvorena prilika za daljnje korake s ciljem dezintegracije Bosne i Hercegovine.

Politički lideri u RS-u razumiju ovu dinamiku i djeluju u skladu s njom. Svaki potez koji poduzimaju ima jasnu strategijsku logiku. Testiraju granice dok ne naiđu na odlučan otpor. Kada su 2007. godine međunarodni akteri pokazali neodlučnost u suočavanju s političkim blokadama koje su dolazile iz Banja Luke, rezultat nije bio stabilizacija situacije, već povećanje apetita za još agresivnijim institucionalnim pritiscima. Slično se dogodilo 2011. kada su prijetnje referendumom bile dovoljno ozbiljne da natjeraju EU na ustupke kroz strukturalni dijalog o pravosuđu. Svaki put kada su ovakve strategije funkcionisale, uslijedio je još jedan korak ka faktičkoj samostalnosti RS-a.

Opcije pred probosanskom politikom 

Suočena sa scenarijem postepenog cijepanja države, probosanska politika mora se konačno suočiti s realnošću. Mogu izabrati da djeluju odlučno i natjeraju Dodika na deeskalaciju, ili pasivno prihvate nepovratne promjene. Proceduralna odlaganja nemaju nikakvu stratešku vrijednost, jer ne sprečavaju Dodikovu ofanzivu već mu omogućavaju da dalje konsolidira poziciju.

Ključno pitanje je kako natjerati političko rukovodstvo RS-a da promijeni svoje ponašanje? Retorika i moralne osude nisu dovoljne; samo konkretni politički i institucionalni potezi mogu proizvesti promjenu. Grupacija tzv. mora početi međusobno komunicirati, prevazići međusobne obračune, napustiti poziciju reaktivnosti i preći na stratešku inicijativu.

Ono što je na stolu nije samo trenutna politička kriza. Ovo je egzistencijalni test za BiH kao državu. Ako sada ne dođe do odlučne reakcije, tada se otvara prostor za institucionalno cijepanje zemlje kroz pravno-faktičke procese koje će postati teško, ako ne i nemoguće, preokrenuti. Svaka pasivnost sada biće interpretirana kao dozvola za nastavak destabilizacije. Zato država mora preći u fazu odlučnog djelovanja, koristeći sve dostupne političke, pravne, sigurnosne i diplomatske instrumente kako bi osigurala ne samo suverenitet i dugoročnu održivost svog institucionalnog sistema, već i teritorijalni integritet.

Bosna i Hercegovina mora proaktivno definirati pravila političke i institucionalne borbe, umjesto da pasivno slijedi one koje nameće rukovodstvo entiteta RS. Oslanjanje na neizvjesnu inicijativu međunarodne zajednice nije održiva strategija, jer se geopolitički procesi oblikuju kroz pragmatizam moći, a ne kroz apstraktna očekivanja o vanjskoj intervenciji.

Ovakav pristup, nosi rizike, alije nužan jer je alternativa sistemska kapitulacija. Nedjelovanje države u ovom trenutku ne bi značilo očuvanje postojećeg stanja, već njegovo učvršćivanje kao nove političke realnosti, čime bi se put entiteta RS izvan ustavno-pravnog poretka Bosne i Hercegovine učinio de facto nepovratnim. Ovo nije situacija u kojoj je pasivnost opcija. Suočena s prijetnjom urušavanja institucionalne arhitekture Bosne i Hercegovine, oni koji su preuzeli odgovornost za upravljanje državom moraju djelovati s jasnom strategijom i iz pozicije političke, odbrambeno-sigurnosne i pravne snage, kako bi spriječilo urušavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta.