Momo Koprivica u epizodi - Borba protiv hidroelektrane

 Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Dok regionom trube ratne trube, dok psi rata zavijaju i škrguću zubima, režim u Crnoj Gori ne čini ništa da zauzda trubače. Da obuzda pse. Naprotiv, pljeskaju, jer njihovim ušima godi ratna muzika koju čuju. Uživaju u lavežu bijesnih pasa. Dok diktator Aleksandar Vučić na protestima hapsi novinare, uz rijeku laži svojih medijskih trovačnica, u Srbiji, ali i Crnoj Gori, aktuelna srpska vlast, s prebivalištem u Crnoj Gori, iz šešira opet izvlači zeca. Cirkuska tačka može da počne. Skoro pa zaboravljeni Momo Koprivica, taj stameni stub režima, opet se javi. Već neko vrijeme kao Bog, tek jednom u godinu. Momo Koprivica nakon predaha, posvećeno nastavlja sa svojim neobičnim hobijem. On lovi vještice. S blagoslovom svoje svete Crkve Srbije, dabome. Nastavlja tradiciju lova na vještice, koja je počela davno, još 1484, u vijeku u koji nas je avgustovska vlast vratila bez vremeplova, te čudesne mašine koja putuje kroz vrijeme i prostor. Čarobno, zar ne? Zabluda je da tehnologija manipuliše vremenskim tokom. Za obred putovanja kroz vrijeme potrebno je svega nekoliko političara, i nekoliko sveštenika.

Smrću jednog crnogorskog biznismena, politički život Moma Koprivice izgubio je smisao. Njegov crkveni život, i njegovo crkveno vjenčanje bili smo u prilici gledati na Javnom servisu. Hvala servisu svih građana što nam je omogućio da zavirimo u crkveni život poslanika Moma.

„Jesen, i život bez smisla“, piše Miloš Crnjanski na samom početku „Dnevnika o Čarnojeviću“. No, najednom, usnuli Momo shvata da nije baš sve izgubljeno. Da jednu opsesiju ipak može zamijeniti drugom. Da izgubljeni smisao možda nije sasvim izgubljen? Nakon što je završio na margini sopstvene partije, otpisan i izopšten, Momo objavljuje novi krstaški pohod. Novi lov na vještice. Nije da je ovo Salem, ali vještice su tu. DPS, i Đukanović, naravno. U susret izborima Momo Koprivica kod najboljih kovača iskiva novi mač, izrađuje novi velelepni oklop, osedlava najboljeg konja, i baš poput Servantesovog Don Kihota, tog veleumnog plemića iz Manče, Momo kreće u bitku s vjetrenjačama. Vjetrenjačama? U bitku s cijelim hidroelektranama! Na koliko se samo vjetrenjača namjerio hrabri vitez Momo. Odsustvo Sanča Panse, Don Kihotovog sluge i štitonoše, veselog okruglog seljaka, koji prećeruje u jelu i piću i sklon je narodnim vjerovanjima, dramaturg pravda glavnim protagonistom, Momom, koji u sebi objedinjuje i veleumnog plemića i njegovog odanog slugu.

Bauk zvani Đukanović javlja se kad god se za tako nečim ukaže potreba. Kontinuitet plašenja đece bivšim režimom nikad se ne prekida u bajkama Demokrata, ali sâm Đukanović ipak se javlja u izuzetnim prilikama i okolnostima. Izbori samo što nijesu, i zato valja utamničiti Đukanovića. Bar u Momovim mokrim snovima, u pričama uz logorsku vatru. Ako sam dobro razumio Moma Koprivicu – Što je dozvoljeno Demokratama, nije volovima. Ne samo što su korupciju, zloupotrebu službenih računa i vozila, partijsko zapošljavanje, nepotizam i sve ono o čemu svakodnevno pravednički cvrkuću, uzdigli na ljestvicu koju ni Dragutin Topić ne bi mogao preskočiti u svojim najboljim danima, već nam šalju jasnu poruku – Đukanovićevi „krvni srodnici“ (kako to Momo pravno znalački, i nadasve stilski, markira u svojoj prijavi) nemaju pravo na obavljanje bilo kakve javne djelatnosti. Znamo da nemaju pravo da na građanskom protestu budu na ulici, i zato, možda bi im u bliskoj budućnosti trebalo uskratiti i pravo na život u Crnoj Gori? Inkvizicija, lomača? Zašto da ne.

A Crkva Srbije, druže Momo? I dalje može graditi mimo zakona, od novca građana, freske stare vjekovima ukrašavati utičnicama, klimama, ili glave svetaca rupom za sulundar? Ah, da. Na one koji te vjenčaju, uz direktan tv prenos Javnog servisa, ne baca se kamen? Čak i ako si Momo bez grijeha?