Diktatura

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Ne morate ići daleko, čak do Rusije, Bjelorusije, Kine ili Śeverne Koreje ako želite uživati u diktaturi. Pođite do Srbije Aleksandra Vučića. Istina, ukoliko naglas izgovorite da je režim u Srbiji diktatorski, ili, da ste, gluho bilo, uz studente koji mjesecima protestuju, vrlo je vjerovatno da će po vas doći dvojica službenika BIA (Bezbjednosno-informativna agencija), i odvesti vas na razgovor. Kao, recimo, Ivana Vukovića, poslanika u Skupštini Crne Gore. Njegov grijeh je podrška studentima. A u diktaturi grijeh je sve ono što nije podrška diktaturi.

Nakon izvjesnog vremena Ivan Vuković je pušten, a onda su uslijedila saopštenja Vučićevog roblja u južnoj pokrajini. Ne, nije riječ o Kosovu, već o Crnoj Gori. Premijer Milojko je gordo obznanio puku da je Ivan Vuković na putu za Crnu Goru, a onda je primijetio da nije lijepo i pristojno da se političari iz Crne Gore miješaju u unutrašnja zbitija u Srbiji. Tako, valjda, nalaže bonton. Kako bi opravdao svoju zamjerku Vukoviću Milojko je opomenuo i lidera DNP-a. Ne znam u kojem svijetu živi Milojko Spajić, ali političari iz Crne Gore nemaju ama baš nikakav uticaj na događanja u Srbiji. No, zato, srpski režim od 2020. apsolutno vlada svojom južnom pokrajinom. Ali nije Milojku palo na pamet da pomene sve one bitke za Nikšić, bitke za Budvu, bitke za Podgoricu, koje je džakovima para plaćao režim Aleksandra Vučića, uz direktan prenos na beogradskim tabloidnim platformama.

Nije Milojko nikad izustio ni riječ o svim tim epskim borilištima, ali i istorijskim bitkama za tzv. „odbranu svetinja“, na tzv. litijama. Ili o Andriji Mandiću, koji je bio u izbornom štabu Aleksandra Vučića. A i zašto bi? Zahvaljujući servilnosti prema Aleksandru Vučiću i kičmi povijenoj do zemlje, na kojoj bi pozavidio i vješti akrobata iz šatre, Milojko je 2020, stvorivši se niotkuda, postao ministar, a danas je premijer. U diktaturi Aleksandra Vučića zločin je podržati studente. Zločin je i biti student, osim ukoliko studirate na Megatrendu, ili nekom Unionu, omiljenom sveučilištu Demokrata, i „studenata“ koji danima borave u toru u Pionirskom parku.

Nad hapšenjem Ivana Vukovića likovala je bivša saborkinja Vladislava Dajkovića, čiji je putujući cirkus napuštila nakon raspodjele novca pristiglog iz Srbije, a koji Vladislav Dajković nije podijelio na ravne časti. I tako je roblje Aleksandra Vučića, na našu sreću, i na sreću kolektivnog mentalnog zdravlja, prestalo zajedno snimati skečeve. Ipak, svoju kolonijalnu svrhu izvjesna J. Todorović danas ostvaruje u drugoj partiji. A partiji se u zube ne gleda ako je honorar redovan, i ako je gazda iz Beograda zadovoljan. Zašto bivši režim nije hapsio sve one silne srpske političare koji su rovarili po Crnoj Gori, i donosili novac kojim su kupovali glasove na izborima 2020? Čudna neka diktatura Mila Đukanovića. U kojoj je svakom nacisti iz Srbije i tzv. Republike Srpske sve bilo dozvoljeno. Pa i bez pardona urinirati po Crnoj Gori, usred Crne Gore.

Koliko je Srbija ogrezla u diktaturi svakog dana dokazuju režimske medijske trovačnice. Na kojima osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj poziva na hapšenje crnogorskih poslanika. Trovačnice u kojima opskurni Dragoslav Bokan poziva na građanski rat. U svome pamfletu mržnje osvjedočeni ratni huškač Dragoslav Bokan hamletovski se pita: „Šta ima tako tragično u 'građanskom ratu' ako on u sebi nosi 'trijebljenje gube iz torine' radi isceljenja čitavog naroda?“ Zaista, što je tako tragično u krvavom naumu Aleksandra Vučića i  njegovih ratnih trubača? Što je tako tragično u prolivanju tuđe krvi? U torovima u kojima su zajedno maskirani kriminalci, huligani, žandarmi i penzionisani pripadnici JSO, jedinice koja je ubila Zorana Đinđića? Oni su, pretpostavljate, lijek koji će iscijeliti čitav jedan narod, a studenti su "guba"?

U iscjeliteljskoj viziji Dragoslava Bokana što je, recimo, Vojislav Koštunica, koji je takođe učesnik protesta? Znamo za njegovu ljubav prema JSO, jedinici koju je podržao za vrijeme pobune 2001. Je li Koštunica na pogrešnoj strani ograde u Pionirskom parku, ili 15. marta čeka 5. oktobar, koji se nikad nije dogodio? I ko će biti odgovoran ako se prolije i jedna kap krvi? Zločinci koji danima unazad javnosti najavljuju nasilje, ili studenti i građani koji mjesecima protestuju u miru, bez i jedne riječi koja poziva na zlo?