Piše: Davor Đenero
Iako je i jedna i druga strana u političkom sukobu koji obilježava Srbiju od strašne nesreće u Novom Sadu 1. novembra prošle godine protest u subotu 15. marta najavljivala kao „konačni obračun” – predsjednik Srbije Aleksandar Vučić svojom putinovskom retorikom kao konačnu pobjedu nad navodnom „obojenom revolucijom”, a opozicija kao trenutak nakon kojeg će pad Vučićeve samovlasti biti neizbježan – nije se dogodilo niti jedno niti drugo, a zapravo se ne vidi da bi se društvo u Srbiji približilo razrješenju krize.
Izbijanje krize bilo je neizbježno, a tragedija u Novom Sadu izazvana kriminalnim načinom funkcioniranja države i pljačkom javnih fondova nije uzrok, nego tek povod krize.
Uzrok krize je činjenica da je Vučić već dugo stvarao stanje anomije u srbijanskom društvu, razarao načelo vladavine prava i racionalne državne institucije, uništavao javni moral i svaku čvrstu tačku prema kojoj su građani mogli usmjeravati svoje djelovanje. Mislio je, naravno, da ta čvrsta tačka može biti pokornost njemu i njegovoj sljedbi, skupini satrapa kojima je povjeravao lokalne i regionalne vlasti ili upravljanje državnim podsistemima i državnim i javnim poduzećima.
Tim svojim potčinjenima s vremena na vrijeme je morao slati poruke, kakve im je slao i u prethodnih nekoliko tjedana, da su oni na svojim pozicijama samo po njegovoj volji, time što je on na njih prenio svoju moć i kako mu duguju puno pokornost.
Opozicija bez alternativne strategije
Prij nekoliko mjeseci sjajni je beogradski liberalni ekonomski pisac Miša Brkić je u Danasu pisao o Emilu Durkheimu, o njegovom kategorijalnom aparatu, o pojmu anomije, i o tome kako se iz anomije izlazi.
Njegova poruka mogla bi se svesti u nekoliko riječi: afirmacijom načela vladavine prava. Brkića su, čini se, sjajno razumjeli studenti koji su nakon nesreće u Novom Sadu, nakon pokušaja države (dakle Vučića i sljedbe) da prikriju činjenice i amnestiraju krivce, i nakon početka represije prema građanima koji su se pobunili protiv sustava korupcije koji je doveo do novosadske tragedije, pokrenuli dotad neviđenu socijalnu dinamiku. Iza njihove jednostavne mladenačke parole „Pumpaj”, naime, jasno je stajala ona složenica o „afirmaciji načela vladavine prava”, a iza jednostavne poruke autoritarnom vladaru s kojim ne žele razgovarati – nisi nadležan – jasno se vidi povjerenje u ustavnost, izgradnju demokratskih institucija, parlamentarizam i kontrolu vlasti.
Problem društva u Srbiji je, međutim, u tome što u vremenu koje su za demokratsku alternativu „kupili” studenti svojom socijalnom dinamikom, politička opozicija nije izgradila alternativnu političku strategiju, novu izbornu ponudu. Opozicija je proživjela 13 teških godina uspostavljanja autoritarizma, sustavne destrukcije parlamentarizma, razaranja demokratskih institucija i obavještajno-političkih operacija razbijanja demokratskih stranaka.
Usto, ta opozicija niti ima relevantan javni renome, niti slovi po nultoj toleranciji prema korupciji, niti je sačinjavaju jake političke osobe, niti ima sposobnost artikuliranja zajedničkog političkog scenarija, koji bi Srbiju iz autoritarizma vratili na put deficitarne, ali ipak parlamentarne demokracije, kakva je bila u vrijeme Tadićeve administracije. Razdoblje od 22 godine od atentata na demokratskog premijera Zorana Đinđića, nažalost, toliko je dugo da je i sjećanje na političku energiju koju je on u Srbiji oslobodio i na nadu koju je stvorio – prilično izblijedjelo.
Autoritarni vladar ozbiljno uplašen
Ipak, iz nevjerojatnog građanskog pokreta, što su ga u Beogradu 15. marta potaknuli studenti, moglo se vidjeti nekoliko stvari. Kao prvo, autoritarni vladar i režim jesu ozbiljno uplašeni, pa je u predvečerje protesta Vučić pokušao potegnuti kartu na koju je u martu 1991, u vrijeme velikih demonstracija što ih je organizirao Vuk Drašković, odigrao Slobodan Milošević. Ovaj je u zamjenu za potporu protiv demonstranata u Beogradu tadašnjem vojnom vrhu JNA otvorio prostor za ono što su toliko željeli – intervenciju protiv susjednih republika u okviru tadašnje Jugoslavije u kojima se počeo uspostavljati politički pluralizam. Ponuda građanskog rata i širenja teritorija Srbije na zapad, na račun Hrvatske i Bosne i Hercegovine, efikasno je zaustavila pobunu nezadovoljnih građana.
Sada je Vučić pred podanike pokušao baciti sličnu sočnu kost –Milorada Dodika, s narativom o ugroženim Srbima u BiH i progonu njihova vođe. Unatoč tome što je taj nastup dramaturški tempirao u predvečerje pred proteste, na bačenog Dodika nitko nije niti reagirao. Je li to naznaka da je nacionalističko motiviranje Vučićeve sljedbe nuđenjem „životnog prostora” na račun drugih država stvar prošlosti, prerano je zaključivati, ali to da se Dodika kao sveca stradalnika nije uspjelo nametnuti javnosti dobar je znak.
U razdoblju pred demonstracije Vučić je hodao po rubu represije, a hapšenje skupine novosadskih aktivista Pokreta slobodnih građana sigurno je bilo poruka o mogućoj represiji. Dovođenje skupine pripadnika zloglasne Jedinice za specijalne operacije, dakle skupine pasa rata, koji su osim ratnih zločine sudjelovali i u egzekuciji premijera Đinđića, pred zgradu u kojoj stoluje predsjednik, okupljanje paravojnih skupina u crnim jaknama, dovedenih sa svih strana Srbije, ali i iz prostora iza granice (s Kosova, iz Crne Gore te Bosne i Hercegovine) stvarala je zebnju o tome što sve autoritarni vladar sprema.
Reakcija studenata i građana bila je naoko iznenađujuća, ali posve očekivana u uvjetima pokrenute velike socijalne dinamike. Gomila ima svoj moral i svoju dušu, u gomili ljudi drukčije reagiraju na strah nego kad su osamljeni. Očito je da se u takvoj situaciji Vučić, ako je to i planirao, nije usudio upotrijebiti „konvencionalnu” silu, ali je, čini se, posegnuo za nekonvencionalnim sredstvima, razbijanjem demonstracija zabranjenim oruđima. Studentska reakcija na novu situaciju bila je jedina primjerena – prekid demonstracija, sprečavanje kaosa i poticaj građanima da se povuku iz javnog prostora. Naravno, to nije bila „Vučićeva majstorska pobjeda nad obojenom revolucijom”. Ništa od njegovih starih problema nije riješeno.
Samo jedan puni Vučićev mandat
Kako se u demokracijama rješava politička kriza? Jednostavno, politička kriza dokazuje da trenutni nositelji javnih vlasti nisu sposobni ostvarivati javne ciljeve i pribavljati javna dobra građanima, a to znači da je vrijeme za parlamentarne izbore. Vučić i SNS kao nosioci vlasti nisu sposobni pribaviti temeljnu stabilnost izvršne vlasti. Samo je nakon jednih parlamentarnih izbora na kojima je Vučić odnio pobjedu izvršna vlast i parlamentarna većina trajala puni četvorogodišnji mandat, u razdoblju 2016-20, kad je premijer najprije bio on, a nakon njega Ana Brnabić.
Svi ostali mandati okončani su prijevremenim izborima i to unatoč činjenici da je SNS ili imao samostalno parlamentarnu većinu, ili da je uvjerljivu većinu stvorio sa svojim mlađim koalicijskim partnerima. I sad je Vlada pala, a uskoro će to biti i formalno potvrđeno u Skupštini, i to unatoč golemoj margini parlamentarne većine. Riječ je situaciji koja je oksimoron, jer stranka ima većinu ali ne može osigurati stabilnost izvršne vlasti i funkcionalnost parlamenta.
Kao izlaz iz ovakve situacije opozicija je zagovarala stvaranje prijelazne vlade. Jasno je da je taj scenarij malo vjerojatan, jer on počiva na „kapitulantskom scenariju” tranzicije. Takav scenarij bio je provediv u novim demokracijama potkraj 20. stoljeća, u vrijeme velikog demokratizacijskog vala. Tada su stare komunističke nomenklature pristajale na političku kapitulaciju pred novim demokratskim političkim opcijama u zamjenu za očuvanje barem dijela privilegiranog statusa. Prijelazne vlade su bile okvir za okrugle stolove i izgradnju novih demokratskih institucija. Naravno, takav okrugli stol pod vodstvom vlade zasnovane na kompromisu između starog režima i demokratskih političkih opcija bio bi vrlo poželjan za Srbiju, ali je nažalost neprovediv. Naime, niti je Vučićev režim, pa ni sam autoritarni vladar, spreman na takav scenarij, niti za to postoje povoljne političke okolnosti.
Najveća pogreška Europske unije, kad je riječ o odnosu prema Zapadnom Balkanu, bila je činjenica da je većina unutar Unije (kao i SAD) prihvatila Srbiju kao okosnicu balkanske stabilokracije, a Vučića, paradoksalno, aktera koji ne može pribaviti svojim građanima stabilnost niti kad ima parlamentarnu dvotrećinsku većinu, kao svojevrsnog garanta te stabilnosti. Iako je činjenica da u toku demonstracija i snažne socijalne dinamike, uglavnom nije bilo „iskakanja” zagovornika stabilokracije, koji su netransparentnim interesima umreženi s Vučićevim režimom, dan nakon demonstracija, dok je još tutnjao brum Vučićeva nekonvencionalnog alata, uslijedila je nečuvena izjava komesarke za proširenje Marte Kos, koju Vučić može pročitati u samo tri riječi: „Bussines as usual”.
Garancija nestabilnosti na Balkanu
Spominjanje pretpristupnih pregovora sa Srbijom u uvjetima ovakve političke konfuzije vrlo je dezavuirajuće za europske institucije, a mentalitet koji je pokazala povjerenica Kos objašnjava zašto je u građanskom prosvjedu u Srbiji bilo i nacionalnih i Ferrarijevih, ali ne i europskih zastava.
U današnjim uvjetima nije nespremnost Vučićeve nomenklature na kapitulantski scenarij jedina prepreka brzoj izgradnji demokratskih institucija uz pomoć procesa okruglog stola, u aranžmanu prijelazne vlade. Problem je što u okruženju nema entuzijazma nad eventualnim novim valom demokratizacije, koji Srbiju nije zahvatio krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Danas više nema instrumenata dugoročne razvojne pomoći, koje je Novoj Europi osiguravao USAID, a nesnalaženje povjerenice za proširenje pokazuje da ne treba računati niti na ionako nefleksibilnu, krutu i kompliciranu, pomoć Europske komisije.
Uskoro ćemo vidjeti je li ipak ostvaren važan preduvjet, naime, da europski i atlantski akteri prestanu na Vučićevu Srbiju gledati kao na instrument sigurnosti i da prepoznaju kako, kao što svojim građanima režim Aleksandra Vučića nije isporučivao temeljnu politiku stabilnost, nego permanentnu nestabilnost i stalno nove besmislene izbore, kojima se samo perpetuiralo ranije stanje, odnosno petrificirao nedemokratski režim (znamo sve o deficitima izbornih procedura u Srbiji), jednako tako, regiji nije osiguravao stup stabilnosti, nego je generirao nestabilnost, i to i u BiH, i u Crnoj Gori i na Kosovu.
Što je izlaz? Nema ga bez preuzimanja rizika. Iako se pristajanje na Vučićevu ponudu o novim prijevremenim izborima, nakon što se padom vlade ostavi mogućnost da sadašnji saziv Skupštine sklizne u raspuštanje. Nije li to rizik od ponovnih izbornih prevara, koje bi dovele do nove Vučićeve većine, a onda i do bankrota cijele uspostavljene socijalne dinamike.
Možda jest, ali ozbiljni liberalno-demokratski intelektualci u Srbiji, poput sjajnog ekonomskog pisca Mijata Lakićevića, u tekstu na Peščaniku, smatraju da je to rizik kojeg valja prihvatiti i da okolnosti danas nisu onakve kakve su bile u vrijeme izbora 2023. Studenti će nastaviti „pumpati”, režim i Vučić osobno u sukobu je sa cjelokupnom racionalnom nacionalnom elitom – od one akademske, preko advokatskog ceha, do liječnika i prosvjetnih radnika. U sukobu je i s dijelom poslovne elite, onim koji ne ovisi o režimu, s poljoprivrednicima, s radnicima.
Nova ambicija umjesto egzistencijalnog straha
Koncept poduzeća koja „motaju žicu”, kako se to kolokvijalno govorilo u Srbiji, raspada se u uvjetima krize europske autoindustrije i cijela konstrukcija Vučićevog poticanja investicija s malom dodanom vrijednošću, koja ne podiže kompetencije radnika, udara o zid. U javnom televizijskom servisu stidljivo se budi profesionalizam, profesionalci jesu izloženi silnoj represiji, ali u masovnoj dinamici kakva je uspostavljena egzistencijalni se strah zamjenjuje novom ambicijom. Uz kontrolu izbora i sređivanje prije svega popisa birača, prema Lakićevićevu mišljenju, politička promjena prestaje biti nemoguća.
Političke promjene koje su moguće u Srbiji, zapadnobalkanska regija mora dočekati pripremljena. Politički jaram „srpskog svijeta” neće tek tako pasti niti s BiH, niti sa Crne Gore, a niti s Kosova. Sad je vrijeme za emancipaciju, poticanje konstitucionalnog patriotizma u ovim zemljama i za početak uspostavljanja normalnih europskih matričnih odnosa među državama na ovom prostoru, onakvih kakvi od kraja Drugog svjetskog rata dominiraju u konsolidiranom prostoru demokratske Europe.
Window of opportunity (okno šanse) za demokratsku Srbiju vremenski i manevarski vrlo je ograničeno, ali nakon dugo godina, možda prvi puta nakon ubojstva Zorana Đinđića pred 22 godine, ipak postoji. Pitanje je hoće li biti iskorišteno. A to okno šanse je ujedno i silno važno za konsolidaciju Balkana.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR