Piše: Stevan Filipović
Maska režima radikalske bande koja je otela Srbiju građanima je toliko groteskna, da se ovo pitanje možda na prvu čini smešnim. Zadruga, Informer, Pink, Vulin i Brnabić, Ćacilend, visoki funkcioneri stranke i direktori javnih preduzeća koji istovremeno statiraju kao nasilnici u fantomkama i napadaju studente… Kakva crna strategija? Zli cirkus Aleksandra Vučića trenutno izgleda kao kula od karata. Jedan povetarac i gotov je.
A da li je baš – gotov? Za sada, skupštinsku većinu, sve poluge izvršne vlasti, tužilaštvo i sudove, medije, vojsku, policiju i celu ekonomiju – dakle, sve ono što je neophodno da se ispune studentski zahtevi – i dalje kontroliše jedan čovek, koji uzurpira poziciju Predsednika (sa svojom bandom). Kontrola im izmiče, negde brže, negde sporije, ali ta kontrola nije fiktivna.
Da je maska koju sam pomenuo jedino što Vučić ima, bilo bi nemoguće da vlada 13 godina narodom koji – ispostavilo se na studentskim protestima – nije ni izbliza toliko glup i ružan kako žele da nas predstave režimski mediji. Činovi nesebičnosti, dobrote, emocija, buđenja, osnaživanja koje su kod (sad slobodno možemo da kažemo) miliona sugrađana i sugrađanki izazvali studenti su nešto neviđeno, možda čak i na svetskom nivou. Ali, ti dobri ljudi su sve vreme bili ovde. Kako je onda za tih 13 godina radikalska banda uspostavljala kompletnu kontrolu nad Srbijom, čiji građani nisu ogledalo maske koju projektuje SNS?
Da bismo odgovorili na ovo pitanje, prvo moramo da skinemo tu masku. Šta je ispod Vučićevog nepodnošljivog prenemaganja po medijima, spinova, laži i cirkusa, all that sound and fury, signifying nothing?
Ipak, strategija. Statistika i šahovski potezi protivnika koji vam pokazuje šarenu igračku u šaci, da ne biste primetili nož koji vam drži pod vratom. Protivnika koji nije glup.
Neoradikalsko uništavanje Srbije nepogrešivo prati scenarija sličnih autoritarnih režima u Mađarskoj, Rusiji ili Turskoj – neprekidno bacanje prašine u oči građanima, dok se zauzima jedna po jedna od poluga koje sam nabrojao. Setite se koliko je temeljno i predano Vučić radio na uništavanju slobodnih medija, na potkupljivanju ili pacifikovanju javnih ličnosti, na privatizaciji ekonomije, instrumenata sile, tužilaštva? Uostalom, setite se šta je radio sa opozicijom? Već u startu, meta mu je bila Demokratska stranka. Laka meta, istina. Svi je već mrze, posvađani su i podeljeni iznutra, glupi, kompromitovani, neki od njih kupljeni, ali to je opet bila maska za viši cilj – sistematski uništiti jedinu veliku političku stranku, koja ima infrastrukturu po celoj Srbiji. Bilo je potrebno par godina, ali to mu je (uz pomoć iznutra) uspelo lakše nego što se nadao, i to mu je bila ozbiljna pobeda. Od tad nije stvorena ni jedna opoziciona partija tog kalibra i dometa, upravo zato što je on ukidao mogućnost da se stvori. U korenu. Svaki pokušaj kreiranja jake opozicije je miniran i spolja i iznutra. Imena opozicionih lidera su toliko puta prolazila kroz tabloide i „skandale“, da nisu više bila imena, postala su ružne reči. Što je, logično, sve više smanjivalo broj ljudi koji su uopšte želeli da ulaze u politiku i budu opozicija takvom režimu. Gde je kraj tome? Eno, pogledajte Rusiju. I tamo postoje neki statisti, neki ćaciji, koji glume opoziciju Putinu. Opozicija ne postoji. I to je u Srbiji već normalizovano. To je narativ koji je prihvatio i najveći deo građana koji je danas na ulicama protiv Vučićeve mafije. Koliko puta ste čuli: „Opozicija je ista ili gora od vlasti“? Ne kažem da je dobra, ali ako ste to pomislili, mašite poentu.
Paralelno, meta ovakvih režima su organizacije civilnog društva. „Izdajnici“, „strani plaćenici“, „ustaše“. Narativ koji je plasiran još od Miloševića se nastavlja, opet uz malu pomoć iznutra u nekim od ovih organizacija. Međutim, da nije nevladinog sektora ne biste imali slobodno novinarstvo, ne biste znali koliko i kako vas kradu na izborima, ne biste znali koja prava vam krše svakodnevno, ne biste imali adresu kojoj se obraćate kad pomoći od države nema. Opet, pažljivo rabeći sve inherentne slabosti ovih organizacija (a bilo ih je), one su satanizovane do te mere, da čak i građani Srbije koji se protive kleptokratskom režimu istovremeno mrze NVO, i ne znaju da vam definišu šta je NVO. To je postala samo reč, lišena bilo kakvog smisla, i većina ljudi u Srbiji danas ne zna da su i ekološki pokreti koji protestuju protiv Rio Tinta i organizacije za skupljanje pomoći deci bez roditelja, i Peščanik za koji ovo pišem (dok imam gde da pišem) isto tako – nevladine organizacije. Nema veze, mleko je prosuto. Ljudi „neće NVO“, i to je još jedan zacementiran narativ i doprinos istoriji uništavanja demokratije. Pogledajte Mađarsku, Tursku, evo sad i Ameriku.
Polako idemo dalje ka svim slojevima u društvu koji bi mogli da budu nosioci pozitivnih promena. Sledi diskreditacija svih nivoa školstva, sa posebnim pikom na univerzitete i kulturu. Univerziteti imaju autonomiju garantovanu zakonom, i pokazali su se kao najtvrđi orah za ovaj (i slične) režime. Univerzitetski profesori, bar oni redovni, imaju dovoljno obezbeđenu pozicije da mogu da kritikuju režim bez egzistencijalnih strahova. To je sledeća očigledna meta režima, i taj proces je odavno u zamahu, a intenzivira se u senci protesta. Na primer, otkud toliko novca i vremena uloženog u diskreditaciju Proglasa? Ja lično sam odbio da potpišem tu peticiju, mislim da joj je vreme bilo tokom protesta Srbija protiv nasilja, i da je suviše povezana sa nekim opozicionim akterima u koje nemam poverenja, ali čekajte, zastanimo za trenutak. U Proglasu ima puno vrhunskih stručnjaka u svojim oblastima, sa besprekornim karijerama i vanserijskim uspesima. Šta je tačno loše uradila za Srbiju Ivanka Popović za ovih 13 godina? Ili Filip Ejdus? Svetlana Bojković? Aleksandar Baucal? Da li je profesorka Danica Popović rušila u Savamali, a Ivan Lalić ubio Olivera Ivanovića, dok su Goran Marković i Corax sarađivali sa Belivukom? Hajde da se uozbiljimo. Ovi ljudi ne predstavljaju nikoga, sem sebe. Karijere su im, kao što sam rekao, mahom bez mrlja, na ponos državi iz koje dolaze. Međutim, narativ koji režim plasira je da su svi oni isti, i da su svi – OPOZICIJA, a „opozicija“ je, jelte, loša. A i ako nisu „opozicija“, stručnjaci su loši jer su – „elita“. Pa jesu elita, da li je to sramota? Ko bi trebalo da donosi odluke u državi? Najgori studenti? Pa to već imate sa SNS-om. Kad se završilo sa difamatorskom kampanjom oko Proglasa, politički potkovaniji među nama su shvatili da ta kampanja koju je vodio SNS nema veze sa Proglasom, već sa diskreditacijom svih ostvarenih i glasnih protivnika režima, čiji glasovi se čuju i poštuju. Kampanja se upravo pumpa na max i uključuje javno blaćenje rektora, dekana i profesora svih univerziteta u Srbiji po tabloidima.
Otkud tolika panika kod autokrate? Jednostavno, studentski protesti su ozbiljno uzdrmali njegov režim, ali se studenti i dalje ograđuju od otvorene podrške predlozima političkog rešenja, što je situacija koju uzurpator već gleda kako da iskoristi. Zašto je studentska podrška toliko važna, zašto ne može da dođe sa nekog drugog mesta? Pa, upravo iz svih razloga koje sam naveo. Nije ostao više niko na javnoj sceni ko ima poverenje građana. Studente, po pomenutim istraživanjima javnog mnjenja, podržava oko 60% populacije.
Vučić razume da mu pretnja ne dolazi od opozicije, jer čita ta ista istraživanja i zna da je opoziciju efektivno uništio, većina je pala ispod cenzusa, zato i predlaže izbore. Razume da je tu i „narod“, ali zna isto tako i da narod ne može da izrazi svoju volju na izborima, jer će ih on pokrasti budući da kontroliše sve poluge vlasti i medije. Plus, kao što je rečeno, trenutno nema opozicije. On zna da nevladin sektor nema nikakav glas ili autoritet, iako još formalno nije zabranjen (kao u Rusiji). Zna da će svaki potez ili predlog nenasilnog rešenja krize javno angažovanih intelektualaca, profesora i umetnika biti spinovan kao njihov pokušaj da „preuzmu vlast“, što je puno puta naglasio.
Zna da su mu kao realna pretnja u političkoj areni (paradoksalno i protiv njihove volje) ostali – studenti. Kako su mu pretnja studenti koji ne žele da se bave politikom? Tako što su oni jedini akter u državi čiji se glas sluša. Ako oni podrže ili predlože izlaz iz krize koji ne isključuje najostvarenije ljude u profesiji, sve se menja. On bi u političkoj areni protiv sebe imao imena i prezimena ljudi koji će biti izloženi neverovatnom pritisku, ali će mu konačno otvoreno izaći na crtu. Nazvaću to „ekspertskom vladom“ samo zato što Vučića ta sintagma najviše nervira. Ova imena i prezimena postaju mete, ali postaju i adrese sa kojima bi svi ostali faktori u društvu, od sindikata, preko poljoprivrednika do predstavnika vojske i policije mogli da razgovaraju, što je sa plenumima nemoguće. To bi bio ogroman rizik za ove ljude, i režim to zna i zato ne želi da dođe do faze licitiranja imenima. Predstavnici režima žele u korenu da spreče svaku ideju nenasilnog rešavanja krize u okvirima Ustava Srbije i u političkoj areni. Zato uzurpator pozicije Predsednika dobija epi-napad na svaki pomen „ekspertske vlade“. On bi to svakako odbio, ili bi ponudio vladu sopstvenih „eksperata“ da umiri studente, ali nama ostaje još ustavnih mehanizama za izjašnjavanje pomoću kojih možemo da se prebrojimo, poput referenduma. Bio bi to dug i trnovit put, ali na talasu podrške promenama koji je pokrenut možda bi imao šanse da uspe: da studenti ostanu tamo gde žele da budu, a kriza rešena na miran i demokratski način.
Šta nas u tome sprečava? Mislim da ne može ništa da nas spreči ako ima dobre volje za ovom idejom, ali žestokim sabotiranjem se upravo bavi Aleksandar Vučić, čime nam otkriva i poslednji sloj ispod maske.
Ukratko, ispod te Coraxove ili Petričićeve karikature je ozbiljan igrač, koji je analizirao situaciju i video da građani na protestima trenutno imaju i rešenje i polugu, i rešio da razdvoji rešenje od poluge, studente od profesora, kao i studente od politike. Na sve načine. Nadam se da mu neće uspeti.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR