Predizborna trka pacova

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Umjerenost je vrlina, ako je vjerovati Svetom pismu, a što ne bismo vjerovali Svetom pismu kad već vjerujemo bajkama o Svetom Savi, izmaštanom božanstvu koje u alternativnoj istoriji religije pati raspeto na Golgoti, dok Isus u masi promatra njegovo stradanje. Ako umjerenost prevedemo na jezik politike dolazimo do uzdržanosti. Ali ne u jelu i piću, i svakojakim ovozemaljskim zadovoljstvima i radostima, već u ponašanju koje se ponavlja, i ciklično kruži lokalnim DPS odborima. Naravno, grijeh gramzivosti i nije grijeh kad lokalni odbori i revnosni aktivisti od partijskih novaca pola sebi, pola Šarcu daju. No, tako je valjda sa svim partijama i onima koji bdiju nad datom teritorijom. Idući od vrata do vrata, baš poput Jehovinih svjedoka. Ali za razliku od Jehovinih svjedoka od jednog partijskog aktiviste nećete čuti ništa suvislo. Čak nećete dobiti na dar ni „Kulu stražara“. Časopis s čije naslovnice vas pozdravljaju nasmijani, naizgled beskrajno srećni ljudi.

Elem, ako se protokom vremena dokažete kao aktivista, možda dosegnete i odborničke visine. A onda budete portret partije koju predstavljate. I nije do vas, do partije je. Uvijek. Čast izuzecima, ljudima koji su zahvaljujući vlastitom ugledu i značaju preskočili podrazumijevajuće stepenike. A partijski stepenici su mučni, strmi, i brojni, brojniji i od onih koji vode do Njegoševa mauzoleja. Nego, vratimo se svrsi jednog odbornika. Ili svrsi cijele grupe odbornika. Recimo onih koji su slijedeći svete upute i partijske interpretacije umjerenosti, bili uzdržani kad se glasalo o podizanju spomenika Amfilohiju Radoviću, blaženopočivšem sijaču mržnje. Ili svrsi njihovih partijskih saboraca koji su vaktile, na Žabljaku, s 18 glasova, kao vjerujući ljudi, dali važan doprinos poklanjanju državne zemlje SPC.

Na sve ovo centrala nije reagovala. A Ilija Čvorović bi na sve to kazao: „E pa 'oće centrala da pogreši jednom, ali ne sto puta“. Istina, u našem slučaju nije riječ o telefonskoj, već partijskoj centrali. Javno ginuti protiv velikosrpskog hegemonizma, a onda otćutati ponašanje svojih odbornika, jednako je smiješno kao i, recimo, ustvrditi da je medij za koji pišete bastion novinarske slobode, a zapravo je tek PR služba Milojka Spajića i SDT-a. Urnebesno je, znate. Kao što je urnebesno i kad pročitate da je narečena sloboda „sloboda kakvu nećete naći ni u jednom drugom mediju u Crnoj Gori“. U redu je, treba razumjeti i odbornike, i daktilografe koji pišu po diktatu dana i svojih nalogodavaca.

Jedni se udvaraju glasačima, drugi pak gazdama i čitaocima. U oba slučaja ulicu preplavi crvena svjetlost fenjera, i ljubav izlazi na tržište. Poput novog modela android telefona. Zaista je sve to smiješno. Jednako smiješno kao i iskaz poslanika BS, a povodom najave rušenja džamije: „Rješenje Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine o rušenju džamije Husein Kovač na Koniku u Podgorici, vidim kao lošu poruku onih koji su promijenili vlast upravo uz parolu 'ne damo svetinje'. Radi se o neprincipijelnom i nedobronamjernom stavu. Neprincipijelan je iz razloga što je ova Vlada napravljena na temeljima bunta dijela građana i otpora upravo ataku na svetinje...” Ali, uprkos bagerima koji nestrpljivo čekaju da krenu u akciju rušenja džamije, prvacima BS ne pada na pamet da napušte vlast na čijem su čelu oni koji bi džamije da ruše. I tu im se mora odati priznanje za principijelnost.

Na napuštanje vlasti nijesu pomišljali ni kad su njihovi koalicioni partneri, po ko zna koji put, poricali genocid u Srebrenici, i čestitali takozvani dan takozvane republike nastale na genocidu u Srebrenici. Od svojih saveznika iz BS ništa manje nije smiješan Andrija Mandić, koji usred Brisela kaže: „Bivši režim sprovodio politički progon i nasilje, mi se zalažemo za demokratiju, slobodu i dijalog...“?! Pobogu, Andrija, demokratija, dijalog? I ko je sagradio one silne hramove u Crnoj Gori? Srbija ili bivši režim koji je progonio i bio nasilan? Biće, Andrija, da je ovo drugo, ipak.

Eh, mogla bi se prirediti cijela jedna Knjiga smijeha! Još ukoliko bismo u nju uvrstili Dritana koji kritikuje režim u Srbiji, bez da izgovori ime Aleksandra Vučića. A zatim i Vulina koji javno izgovara ono što smo svi već odavno znali – da je Abazović bio sluga Beograda, da je bio pod kontrolom srpske tajne službe, i da je, kako veli Vulin, šibicar. „Šibicar ostaje šibicar“, reče Vulin. Eto, nije sve što Vulin kaže besmisleno. Nakon toga ide saopštenje PES-a i pitanje za Uru: „Da li ste znali da je Dritan Abazović bio sluga Aleksandra Vučića, i da je izdao Crnu Goru?“ Dobro, ne citiram ad litteram, ali to vam je uglavnom to. A onda Ura uzvraća udarac, nazivajući Vulina „neozbiljnom osobom“.

Zakleo bih se da je Vulin još do juče bio smrtno ozbiljna osoba, kojoj je Abazović išao na poklonjenje. Kakva predizborna trka pacova, zar ne? I znate, sve što kažu jedni o drugima istina je. Čini se da vrana vrani ipak oči vadi? PES i URA o izdaji i patriotizmu, Mandić o demokratiji i dijalogu, a rob o slobodi.

Bilo bi to grandiozno izdanje Knjige smijeha. Ako je bilo kome još do smijeha.