Crno bez bijelog

Za Antenu M piše: Milena B. Martinović

Pratiti dnevno-politička zbivanja u Crnoj Gori mnogo je mučno. Mučninu izazivaju predizborne priče, licemjernost predsjednika Skupštine, govor premijera u Skupštini, neznavenost i inferiornost Predsjednika zemlje, izjave gradonačelnika Podgorice i još mnogo toga. Dana nema da se ne šokiramo pokušajima prikrivanja neznanja, nekompetentnosti, zavisnosti od uticaja onih koji su ih tu postavili. Sve to odavno prevazilazi granice dopustivog iz političkog komfora kome se može desiti poneki kiks. Ovđe je riječ o nečemu drugome.

Udaranje dlanom po čelu, pričanje nebuloza, maniri i jezik ulice nijesu za tolerisanje. I naši životi i naša država nijesu đečinja igra pa da se euforično i osiono ponašanje prema njima može smatrati normalnim. Jer istinski nije normalno da se država Crna Gora unižava svakodnevno i to u ponašanju i riječima onih koji je predstavljaju i odlučuju o našim sudbinama. Nevjerovatna je lakoća njihovog postojanja u licemjerju, obmanama, neumjesnim šalama i komentarima, ciničnom osmjehivanju, lažnoj spontanosti i potpunom neznanju.

Odavno je jasno ko hoće da vidi ali se sad očigledno pokazalo da ovdašnji poštovaoci Njegoša ne znaju dalje od primitivnih interpretacija „Gorskog vijenca“ i navodne istrage poturica. Za državni praznik su se borili kao da su svi redom najupućeniji teoretičari i književni kritičari, a ne vulgarni interpretatori koji banalizuju i politizuju vrhunsku poeziju romantičarskoga tipa. Dobro je što se Predsjednik susjedne države zadržao na simboličnoj i alegorijskog pjesmi „Orao i svinja“ koju nije slučajno izabrao za suštinsku poruku koju je donio Crnoj Gori i njenom Predsjedniku. Ne daj bože da je što pitao svog domaćina i ostale najviše državne funkcionere i kvaziintelektualce o „Luči mikrokozma“ recimo.

Da im se poruči da se okrenu sebi, nažalost jednako je besmisleno, kao i njihovo postojanje u politici, jer sebe su izgubili i predali tuđim interesima. Okrenuti oni dakle jesu, ali ne prema svojoj domovini i njenom prosperitetu. Ovi lažni i nesretni suncokreti promašili su sunce pa im energiju, i još štošta, razumije se, daju drugi izvori, koji umnogome nemaju boju svjetlosti već vazda nose crno.

Dok god se u Crnoj Gori pitaju crne mantije, priče o napretku ka Evropskoj uniji nemaju mnogo smisla jer sve funkcioniše po onoj jedan korak naprijed, dva nazad. Ta crna država u državi svakodnevno guta pravu državu i preuzima njene nadležnosti. Retrogradnost koja se osmišljeno i strateški skriva od očiju javnosti domaće i strane maligna je bolest crnogorskoga društva koju skeneri još uvijek nijesu dijagnostifikovali. Ili su možda u kvaru kao aparati koji su trebali da izmjene toksičnost u otrovanome zraku Cetinja nakon desantnog ustoličenja najvišega u crnom.

Retrogradni procesi koji se temelje na pogrešnom i uprošćenom razumijevanju (mitske) prošlosti danas su referenca ljudi koji navodno predvode procese za budućnost. Da prošlost pripada prošlosti, stvari bi bile mnogo određenije i bolje za našu sadašnjost i buduće dane. Istina, Crnom Gorom su nekad vladali ljudi u crnom, kad se teokratski model države temeljio na najmudrijim, najobrazovanijim i najhrabrijim – našim vladikama i mitropolitima. Posvećenim zemlji do smrti, poliglotama, piscima, filozofima. Jedan od njih napisao je stihove koje sadašnji glavar i ne zna. E vidite, tu je ključna razlika.