„Slavne četničke bitke protiv fašističkog okupatora“

Za Antenu M piše: Jadranka Selhanović

Ne bih u detalje. Samo ću, što bi rekli, u kratkim crtama. Dva , tri navoda. Da „pomognem“ ovima što bi da izjednače četnike i partizane. Da uvide što im je činiti. Da shvate što im fali. Pa, da pribave. Da bi mogli „pouzdano“ da kažu: bili su barabar.

Vrli zagovornici „barabar tvrdnje“. Za početak bi trebalo  „nabavit“,  podatak  koji bi se  pripisao  partizanskom pokretu. Podatak, koji bi bio, makar nalik, onom  s kraja 1942. godine. Kad je održana Konferencija četničke intelektualne omladine u Šahovićima. Na kojoj je  donešena „čuvena“ četnička politička platforma. U kojoj se, između ostalog, zaključuje: „Na teritoriji buduće države živeće samo Srbi, Hrvati i Slovenci. Nacionalnih manjina ne može biti.“ Naređenje, izvršenje. I upravo tada,   u jednom naletu četnici čine pogrom, ubivši deset hiljada osoba iz redova muslimanskog stanovništva u Sandžaku i istočnoj Bosni, veliki broj ilegalnih partizanskih grupa i pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta, koji su se nalazili u četničkim zatvorima. Postoji svjedočanstvo  da je tada u zaustavljanju ovog stravičnog zločina, intervenisao i sam italijanski okupator.  

Evo, prvi  uput otvori novi problem. Četnički zatvori! A bilo ih je premnogo. Skoro da nije bilo grada đe ih  nije bilo. U ponekim i veći broj. A, broj mučenih i strijeljanih!!! O tim kazamatima i prilikama u njima slikovito svjedoči komandant četničkog Bjelopavlićkog odreda, Jakov Jovović, 30. maja 1942. godine. U  izvještaju, koji je dostavio pretpostavljenima, četnički komandant piše:

„Na zahtjev mnogobrojnih lica raznih opština, kao i na zahtjev zatvorenika, njihovih čuvara i ostalih starješina, a i po ličnoj inicijativi obišao sam danas Nacionalni zatvor u Branilovici gdje sam ostao upoznajući prilike preko tri sata. Pošto sam dobro razmotrio stanje u zatvoru i zrelo razmislio, došao sam do zaključka da je neophodno potrebno da komandantu iznesem svoje opažanje:

1. U zatvoru se nalazi 489 lica najraznovrsnijih godišta. Taj konglomerat ovolikog ljudstva u kojem ima veliki broj sitne pa i najsitnije djece, staraca i starica odaje tako bijednu sliku da ne može nikako služiti na čast našem nacionalnom pokretu.

2. Ostaviti ovoliko ljudstva mjesecima u zatvoru bez ikakve krivice i ne vodeći računa o njihovim imanjima i ostatku, ne samo da je jedna strašna i užasna greška, već to je naša nacionalna sramota, koja se može oprati samo tako, ako se najhitnije pristupi najradikalnijem čišćenju.

Kako sad, sličano izvještaju četničkog komandanta Jovovića, „osramotiti“ partizane? Kako pronaći neki partizanski zatvor, đe su mučeni i tamničeni četnici. Kako naći nešto što nikada nije postojalo?  Nikako.

Nema druge, no u pomoć pozvati „čuveni“ istorijski revizionizam. Da on odradi potrebni posao. Najbolje, „iznenadnom“ pojavom nekih novih „svjedočanstava“. Koja su dobro skrivali „mrski komunisti“.  Od 1945. godine do dana današnjeg. Napokon ugledali svjetlost dana. Pa, se pojavi knjiga. Zasnovana na „novom naučnom istraživanju“. I udarni  naslov: „Slavne četničke bitke protiv fašističkog okupatora, limburg 194..? godina“. O godini, treba dobro razmisliti. Da se ne pobrka. Nikako poslije 1943.  Zna se kako su prošli na Neretvi i Sutjesci.