Da li je pristojnost hendikep u Crnoj Gori?

Piše: Slobodan Jovanović

Sjeća li se neko neprevaziđenog Zorana Radmilovića i kralja Ibija?

„Eeeej narode, divan narod, obožavaju me prosto! Oooo narode moj! Što je to sa tim mojim narodom. Zamjeniću za neki novi. Što ce mi polovan narod. Zamjenim to, pa kol'ko dobijem, nije važno. Ooooooj narode! Moj narod je pretežno poljoprivrednog, stočarskog, kafilerijskog tipa.“

Vrijedi li trošiti sebe i vrijeme bavljenjem svime onim što je nekad ili što danas odlučuje o životima građana Crne Gore, ili što ih određuje u ontološkom smislu, na racionalan, ako hoćete naučan način, utemeljen u onome najboljem što je civilizacija dala, u znanju, u iskustvu onih koji su to znanje i iskustvo iskoristili na najbolji mogući način, ili se spustiti na balkanski nivo i denucijacijama, udaranjem u cjevanice, prljavim kampanjama, jeftinim štosovima, i u uslovima potpune konfuzije i nekompetentnosti, izgraditi prostor za sebe i ono što samo najsmjeliji nazivaju idejom ili ideologijom.

Društvo u kojem pečat daju individue kojima medijska eksponiranost predstavlja jedinu kvalifikaciju, čija (ne)kompetentnost ne proizilazi iz autoriteta u onome čime se bave na javnoj sceni, već isključivo prizemnog djelovanja u političkim obračunima i pridobijanju javnog mnjenja koje je, uglavnom, protiv i koje ono što postavlja kao cilj svodi na prazne floskule, mantre i opšta mjesta, lišena realnosti vizavi društvenih, ekonomskih, kulturoloških i civilizacijskih okolnosti u Crnoj Gori.

Moguće je da u nekim društvima izvorna volja plebsa dovela do napretka i transformacije tog društva, mada je u to teško povjerovati, ali je očito, a to pokazuju sva komparativna iskustva, da su društvene elite bile pogonsko gorivo za afirmaciju svih uspješnih društava i naroda. U očitom nedostatku elita Crna Gora sav svoj uspjeh može pripisati jednoj harizmatičnoj ličnosti, koja je, uprkos neiskrenoj i oportunoj podršci svojih partijskih saradnika, otporu manje – više svih političkih subjekata, među koje ubrajam i najveći dio nevladinog sektora, nekompetentnosti i često subverzivnom djelovanju većine medija, uspjela crnogorski brod, kako - tako, privezati za dokove civilizovanog svijeta.

Gotovo je žalosno koliko ima kandidata koje će istorija prepoznati kao beznačajne kamenčiće u crnogorskim cipelama na putu ka istorijskom preokretu u državnom određenju i civilizacijskom mjestu. Sve ono čime se amaterski, propagandno – ideološki, sa različitim dozama žutila, mediji danas bave, pokušavajući poništiti veličinu onoga što je Crna Gora postigla, imajući na umu iz kojih civilizacijskih, kulturoloških, nacionalno konfuznih, pa i ekonomskih pozicija je krenula, i umanjiti zasluge za to, ostaće kao još jedna neuspješna epizoda u istoriji besčašća Crne Gore.

Naravno, bilo bi glupo reći da ne postoji masa tema koje u Crnoj Gori zaslužuju kritiku i koje treba javno analizirati i dekonstruisati do tančina i lične odgovrnosti. Ali na kvalifikovan i odgovoran način. I prema temi i prema presumpciji nevinosti. Kvalifikacije, paušalne optužbe, političko dezavuisanje političkih subjekata, prljavi politički obračuni, sigurno ne spadaju u arsenal koji koriste obrazovane, kulturne, edukovane osobe, osobe od integriteta. U situaciji opšte nekompetentnosti medija, nevladinih organizacija i svih onih koji kreiraju javno mnjenje, osobe koje izvan oštre retorike, ideološki prevaziđenih razglabanja, uvreda, kvalifikacija, nemaju što da ponude kao legitimaciju, uspjevaju da pridobiju dobar dio tako obrađenog biračkog tijela.

Zato se postavlja pitanje: ko je odgovoran što Crna Gora nema subjekt koji će preuzeti štafetu od,podosta istrošenog DPS-a, već poodavno bez svježe krvi, sa ljudima koji su predugo, mnogi i nezasluženo, zasjeli u razne fotelje, neki i sa puterom na glavi, na putu ka što bržim integracijama u involviranju svih civilizacijskih vrijednosti u crnogorsko društvo, i što se pokušava od rage praviti trkački konj, ili, kao u onoj reklami za pežo, kad onaj Indus (sa crvenom kravatom) od svoje krntije iskuje novi pežo dvjesta i neki.

Možda je nemoguće tražiti odgovornost od privatnih medija za manjak društvene odgovornosti i nerazumijevanje gore napisanog, ali uloga javnog servisa je u svim društvima više nego određena, i u nacionalnom, i u motivacionom, , i u edukativnom smislu, i u konstruktivnom pristupu svim društveno sukobljenim temama, uključujući i kvalifikovano bavljenje ekonomskim temama, istinito izvještavanje i , na kraju, zabavu publikuma. Žalosno je da je u Crnoj Gori javni seris postao partijski plijen i da je, zanemarujući osnovnu ulogu javnog servisa, pretvoren u partijsku prćiju i mjesto obračuna sa političkim protivnicima, ne vodeći, čak, ni računa o izbornoj volji građana, svojih gledalaca. Neko je, potpuno suludo, proglasio da je programska šema jednog privatnog, dubokog opozionog medija, obrazac profesionalizma, pa se javni servis Crne Gore pretvorio u kopiju tog privatnog medija, sa intencijom da bude veći katolik od Pape. Sjeća li se neko da se javni servis pozabavio temama kojima se bave svi javni servisi u evropskim zemljama?

Da li je ikada postavljeno pitanje, sa kvalifikovanim učesnicima koji imaju naučni i društveni legitimitet, u studiju javnog servisa, što podrazumjeva pojam građansko društvo, koji svaka pustokupljevina koristi kao poštapalicu, urušavajući ideju građanskog društva? Znaju li građani Crne Gore da je ideja građanskog društva, jedinstvena na području Balkana, ideja koja korespondira sa načinom kako su najdemokratskija i najrazvijenija društva ustanovili svoje društva, ideja koja je par exelance ideja liberalne ideologije, u kojoj su induvidualna prava izvor svih ostalih prava, uključujući i kolektivna? Nije li tema za javni servis koliko smo mi danas udaljeni od ideja građanskog društva i u kojoj mjeri uvozni nacionalizmi i pravljenje nacionalnih i vjerski rezervata obesmišljava ideju građanskog društva? Kako to mnoge izjave prvog čovjeka eparhije SPC u Crnoj Gori, uključujući i riječi o izdaji i njegovom političkom angažmanu, nijesu tema za polemičke emisije? I što je to što određuje programsku šemu javnog servisa? Očito se izbjegavaju sve teme koje, po nečijem mišljenju, štete „opozicionom jedinstvu“!

Umjesto da se na javnom servisu poštuje institucija prezumpcije nevinosti, jačaju institucije države podrškom njihovom radu, u studijima javnog servisa se svakodnevno pišu optužnice, iznose paušalne optužbe, promovišu ljudi koji su stručnjaci opšte prakse za sva moguća pitanja i na taj način odvraća pažnja društva od fundamentalnih problema države Crne Gore u kojoj nije riješeno nijedno pitanje po kojima se cijepa crnogorsko društvo. Umjesto da se u studijima javnog servisa sučele činjenice iz nacionalne istorije Crne Gore, spriječe manipulacije priučenih anticrnogorskih adresa, umjesto da se bave sučeljavanjem po pitanju sakralnog nasljeđa, uništavanja crnogorske baštine, umjesto da se rasvjetle deluzije kroz koje je prolazilo crnogorsko društvo, ustupa se prostor poluobrazovanim i polupismenim predstavnicima parapolitičkih nevladinih organizacija i političkih partija i njihovim politički i nacionalno obojenim nazovi mišljenjima. Da ironija bude veća, veći prostor imaju otvoreni protivnici suverene i moderne Crne Gore od njenih patriotskih snaga, ma koliko ta riječ izgubila svoju izvornost i bila istrošena od raznoraznih „baraba“.

Teško je ne zamjeriti prečestom pojavljivanju novopečenog predsjednika Srbije u srpskim medijima, no, izgleda, da su pojedini i u Crnoj Gori uzeli tapiju na medijsko pojavljivanje. Bilo da je riječ o politici, ekonomiji, geopolitici, međunarodnim odnosima, kriminalu, pravosuđu, .... Takvi kapaciteti se teško drugdje nalaze. Takođe je teško objasniti kolika je prednost živjeti u drugoj državi i praviti komaparaciju između društva u kojem živiš i društva u kojem djeluješ. Sve ono što se dešava u tranziciji crnogorskog društva dešava se i u državi u kojoj živim, čak možda i više. Naravno, to se ne odnosi samo na Srbiju i Crnu Goru, već su to opšta mjesta svake tranzicije. Ali ne postoji društvo sa tolikom spremnošću da kriminalizuje svoju državu, da je ocrni što više može i prikaže najgorim mjestom za život, kao što se to radi u Crnoj Gori. Čovjek ne može a da sa gnušanjem ne posmatra na tu vrstu samoponižavanja.