Kakvu vjersku nastavu u Crnoj Gori bih ja želio

Za Antenu M piše: Jakov Daković

Kako smo čuli iz mnogopoštovanih sredstava informisanja, skupštinski Odbor za prosvjetu, nauku, kulturu i sport (šta će tu sport?) raspravljaće uskoro o uvođenju vjeronauke u škole. Opet se, dakle, u Crnoj Gori aktualizuje jedno staro pitanje koje po pravilu izaziva žestoke raspre.

Ja ne spadam u one koji zagovaraju banalnu dihotomiju vjera vs nauka. Religija ima svoje područje, nauka svoje. Šta nauka može reći o krivici, savjesti, o duši, o eshatološkom smislu čovjeka? Baš ništa, jer je nauka materijalistička. Ona ne zna ništa o duhovnosti i, što je još gore, ni ne želi da zna. Isto kao što od religije ne možemo učiti o recimo, spektralnoj analizi.

Religija je, kada isključimo dogmatiku, kada je posmatramo kao iskonsku potrebu čovjekovog duha da sebi stvara bogove, fascinantno područje.

Srž svake religije je mistika a ja nekako predosjećam da će se o mistici najmanje učiti na tim časovima, ako taj predlog prođe. Naprotiv, učiće se o onome što je u religiji najgore, o dogmatici. Dogmatika je po Berđajevu pokušaj da se Bog zatvori u pojmovnu formu što je u biti nemoguće.

Isus je imao neposredno iskustvo Boga: "Ja i Otac jedno smo". (Jn. 10:30) Mojsije takođe. Muhamed je u početku imao otpor i strah prema objavama koje je primao i nije želio da govori o njima bojeći se da će ga "selo smatrati ludim". Tek na nagovor svoje žene Khadije počeo je da propovijeda.

Buda je govorio samo o empirijskoj stvarnosti, koja je efemerna i propadljiva ali je odbijao da formuliše šta je neprolazna osnova ili supstanca iza nje pa čak ni da li ta osnova postoji - možda iz straha da će se učenici uhvatiti za riječ i potpuno promašiti stvar. Može se reći samo šta nirvana nije, baš kao u apofatičkoj teologiji.

Kad smo kod božanske ludosti (ili mudrosti) nemoguće je ne pomenuti Ramakrišnu. Rođen u Kalkuti u bramanskoj porodici, on je još kao dječak imao vizije a kao mlad čovjek, s nepunih dvadeset je postao sveštenik u hramu boginje Kali u Dakshineswaru. Kali je paradoksalan lik u indijskoj mitologiji. Ona je Majka čovječanstva, i njeni posvećenici je često zovu samo Mā. Ali, ona je mračna majka, i nosi u sebi nešto od arhetipa Lilith. Jer, sve što majka rodi mora i da umre. Za Hinduse, to je samo Kalina igra, lila. Ipak, sa stanovišta individue, ta igra je surova.

Kali se likovno predstavlja kao visoka žena divlje prirode, raščupane crne kose, sa ogrlicom od lobanja, često pobjedonosno stojeći na tijelu Šive. Ona je vrijeme koje sve rađa ali i proždire. Zato se uvijek predstavlja kao crna.
Njen teren su bojna polja i spaljivališta mrtvih. Njen jezik je uvijek isplažen (logo sastava Rolling Stones je inspirisan njome) Jedan od vidova njenog ispoljavanja je Bhairavi, "užasna". Kako već možete zamisliti, prostodušni hrišćanski misionari su bili uvjereni da je Kali demon, utoliko prije što su postojale priče da su joj se nekad prinosile ljudske žrtve. To nije sasvim nemoguće jer je njen kult čak i za indijske kriterijume izuzetno star, možda poznat već dravidskoj kulturi prije dolaska Arijaca. Ali jedan kult može da evoluira, da se obogaćuje, oplemenjuje i razvija (uporedite predstavu o Bogu u Starom i Novom zavjetu).

Elem, Ramakrišnina predanost boginji Kali bila je bez premca. Nakon što je danima i mjesecima meditirao o njoj, zatražio je da je vidi. Odgovora nije bilo. Za ljubav, kao što je poznato, treba imati dušu, ali i hrabrost. Na vrhuncu očajanja, Ramakrišna je zgrabio ritualni nož i rekao njenom kipu: "Ako ne progovoriš, ubiću se!" Tad je pao u ekstazu koja je trajala danima. Kad se povratio opisao je viziju koja najviše liči na ono što opisuju ljudi koji su uzeli najmoćniji poznati psihodelik, 5 - MeO - DMT. Ramakrišna je, da parafraziram Timoti Lirija, bio oduvan preko ivice senzorne Nijagare u dubine Malstrema, u samo srce tame, u izvor univerzuma. Njegov najpoznatiji učenik je Swami
Vivekananda, čovjek koji je izazvao senzaciju i dvominutni "standing ovation" svojim govorom 11. septembra 1893. na Svjetskom kongresu religija u Čikagu.

E sad, pitam ja vas, da li će učenici koji budu pohađali vjeronauku saznati nešto o Ramakrišninom doživljaju? Da li će učiti barem o velikim hrišćanskim misticima - Bemeu, Ekhartu (ne misli se na Ekharta Tola) Silezijusu, Sebastijanu Franku? Da li će saznati da je Pavle Florenski, ultrapravoslavac i briljantni teoretičar ikonopisa pripadao jednom okultnom pokretu? Dabome da neće. Učiće ih da je okultizam zlo. Pravoslavci će dakle učiti o pravoslavlju, i to kroz prizmu krute i suvoparne dogme, muslimani o islamu, i tako će samo takoreći učvrstiti ono čime su već u porodici indoktrinirani, tako bar slutim.

Opet ću se časkom vratiti na Berđajeva: "Postoji saglasnost između mistike u svim religijama iako je to zagovornicima isključivo konfesionalne mistike često vrlo neprijatno". Na primjer, neko kaže "Hristos je Bogočovjek i nema spasenja van njega". Muslimani i Jevreji će na to reći ''Ali to je ludost! Kako čovjek može biti Bog?"

Ili ovo: pravoslavni polaznici vjeronauka će bez sumnje učiti da je Hristos "umro za naše grijehe". Niko im neće reći da je ta ideja izum apostola Pavla, naknadna interpretacija. Mi ne znamo da li je to tačno ili ne. Učiće da je Hristos vaskrsao iako jevanđelja kažu samo da "učenici vidješe da je grob prazan", što bi, po svoj prilici značilo da je tijelo premješteno, vjerovatno zbog Pashe, jer je Isus razapet na taj hebrejski praznik a sahrana se tokom njega nije mogla obaviti na propisan način.

Suma sumarum: nama ne treba vjeronauka već komparativna religija kao izborni predmet. Izučavanjem drugih religija učimo se toleranciji i stičemo širu sliku o svijetu oko nas. Toliko korištena fraza o multikonfesionalnom skladu u Crnoj Gori samo je prazna i izlizana riječ dok god hrišćani i muslimani misle da su samo oni u pravu, a da svi drugi griješe. Ove godine, pravoslavni i rimokatolički Uskrs će se poklopiti 20. Aprila. Eto prilike da malo promišljamo o ekumenizmu, ne samo u smislu jedinstva hrišćana već svih svjetskih religija. Ovaj tekst je skroman doprinos tom cilju.